Svaka stopa puta od Nezuka do Potočara je natopljena krvlju

Putem dugim oko 100 kilometara od Nezuka ka Potočarima jutros je krenulo skoro četiri hiljade učesnika ovogodišnjeg Marša mira. Način je to da se bar približno osjeti kroz šta su prošli Srebreničani bježeći od genocida 1995. godine. Mnogi od njih se nisu uspjeli izvući, a oni koji jesu danas žive s bolom prisjećajući se trauma koje su preživjeli.

„Ovo je nešto što čovjek mora doći da vidi i da prođe“, poručuje Bunar Bejdo, učesnik Marša mira iz Francuske.

Kroz ovakve i slične emocije prolaze i drugi učesnici Marša mira. Nije lako, kažu, ni onima koji prvi put učestvuju, a ni onima kojima je to postalo tradicija. No, najteže je svakako učesnicima kojima je ova staza sjećanje na ono što su prošli te 1995. godine. Među preživjelima je i Rešid Dervišević.

„Svaki put mi dođe sve teže i teže, vraćaju mi se slike koje sam vidio u tom putu i sjećam se svojih najmilijih, gdje sam ih zadnji put vidio tako da je to svake godine sve teže i teže“, kaže on.

Među učesnicima je mnogo i onih koji nisu smogli snage govoriti pred kamerama jer su upravo članovi njihovih porodica žrtve genocida. Dok njih 8.372, kako kažu, leži pod zemljom, dužnost živih je da njima u čast prolaze ovom stazom.

Ibiš Huseinović sa svoje dvije maloljetne kćerke biciklima prolazi ovu rutu. Prošle godine je put bio ispunjen bolom i tugom, a ni ove godine nije ništa lakše, objašnjava.

„Izgubili smo mnogo porodica, mnogo rođaka da ih nisam ni upoznao. Sad nakon toliko vremena od rata upoznajem njihovu djecu. Teško je kad kažu: moja je majka ubijena, silovana, moj babo je ubijen“, ističe Ibiš.

„Tužan je osjećaj kada vidimo koliko su se naši ljudi mučili, bježali, sakrivali. Nekako je čast da idemo tim putem kojim su oni išli“, dodaje njegova petnaestogodišnja kćerka Ajla.

Upravo je Marš mira jedan od načina da se istina o genocidu prenosi s generacije na generaciju. Ohrabruje činjenica da je iz godine u godinu sve više mladih koji uzimaju učešće svjesni važnosti kulture sjećanja.

„Ukoliko ne budemo to sami radili, ovo će se ubrzo zaboraviti. Tako da moj cilj jeste da odam počast poginulim šehidima na ovom putu, a drugi glavni cilj jeste da što više mojih prijatelja i omladine dovedem“, kaže nam učesnik Marša mira iz Živinica.

„Jako je bitno upravo zbog toga da bi se ta historija prenosila s generacije na generaciju, da mlađe generacije ne bi zaboravile šta se zapravo desilo u Srebrenici i koju su patnju ti ljudi preživjeli, a da odamo također počast i onima koji nisu preživjeli“, naglasila je učesnica Marša mira iz Sarajeva.

„Neko je dao svoj život da bismo mi danas imali svoju domovinu, da bismo imali mir“, poručio je učesnik Marša mira iz Gračanice.

Ranijih godina je, zbog koronavirusa, broj učesnika na Maršu mira bio manji. Ove godine se, zbog bolje epidemiološke slike, očekuje i do pet hiljada osoba.

„Na startu Marša mira bit će između tri i četiri hiljade učesnika, ali očekujemo da se u toku dana priključi još jedan značajan broj učesnika. Također i u narednih dana očekujemo da će biti novih učesnika jer mnogi  imaju obaveze oko Kurban-bajrama.“, navodi Amir Kulaglić, predsjednik Pododbora Marša mira 2022.

Trasa Marša mira ide originalnom rutom kao i 1995. godine te je vrlo zahtjevna, kako fizički, tako i emocionalno s obzirom na historiju kojoj svjedoči. No, učesnici kažu da ništa nije teško imajući na umu kroz šta su tada prošli Srebreničani. Svaki korak načinjen za njih širi istinu o genocidu i zbog toga se, objašnjavaju, ovom trasom koračati mora.

federalna.ba