Put kojim se malo ko usuđuje poći: Nigerske pustinje pune su leševa

U strogo čuvanom zatvoru u gradu Agadezu, na sjeveru Nigera, osuđeni krijumčar Sade Yaya* sjedi na stolici u dvorištu. Nekoliko godina je vozio migrante kroz pustinju iz ove regije, najčešće do libijske granice.

Prolaz kroz regiju Agadez – nekada ruta za ljude koji su migrirali na sjever na posao u Libiju ili Alžir, ili pokušavali stići u Evropu – kriminaliziran je za većinu putnika 2015. godine zakonom protiv krijumčarenja ljudi, koji je donijela vlada Nigera uz podršku vlasti EU.

Yaya je bio jedan od onih koji su osuđeni prema novom zakonu, formuliranom na vrhuncu evropske izbjegličke krize kako bi smanjio priliv migranata u Evropu i stvorila tampon zona, s prethodnim migracionim rutama na sjever i koje su sada intenzivno nadgledaju.

Agadez, grad drevnih trgovačkih puteva, koji se ponekad naziva i "kapija pustinje", bio je samo početak opasnog migracionog puta. Sada, godinama nakon uvođenja zakona, opstaju priče o ljudima koji idu još opasnijim putevima kroz pustinju i nestaju. Sam Yaya kaže da je, tokom svojih ilegalnih putovanja na sjever i nakon što je zakon stupio na snagu, “često” viđao mrtva tijela u pijesku.

Istraživači i organizacije za ljudska prava, uključujući komesara UN-a za ljudska prava, izrazili su zabrinutost da zakon tjera ljude na rizičnije migracijske puteve i stavlja tačku na pravo na slobodu kretanja u regiji.

Također su nakon zabrane zabilježeni slučajevi krijumčara koji su napuštali ljude u pustinji iz straha od krivičnog gonjenja. Yaya, osuđen na 18 mjeseci zatvora, kaže da je to nagnalo njega i druge da se kreću dublje u pustinju, izbjegavajući vodene rupe u kojima patroliraju nigerijski vojnici.

Region Sahare obuhvata 400.000 kvadratnih kilometara koji čine pustinju Tenere, koja se proteže od sjeveroistočnog Nigera do zapadnog Čada, čineći misije potrage i spašavanja veoma složenim, zajedno sa prijetnjom od naoružanih razbojnika ili terorističkih grupa.

Julia Black iz projekta Missing Migrants, koji dokumentira nestale migrante, kaže da pravi broj smrtnih slučajeva u pustinji ostaje nepoznat. “212 smrtnih slučajeva koje smo zabilježili u Sahari prošle godine samo su vrh ledenog brijega. Smrtni slučajevi tokom transsaharske migracije ostaju uglavnom nevidljivi, jer je dokumentiranje smrti na području tako ogromnom i negostoljubivom kao što je Sahara, samo po sebi veliki izazov.”

Niger, jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, primila je od 2014. do 2020. neke od najvećih donacija od Evropske unije, u ukupnom iznosu od više od 1,3 milijarde eura, a veliki dio je otišao za upravljanje migracijama. Između 2015. i 2022. godine, 13 od 19 projekata koje finansira EU u zemlji odnosilo se na kontrolu granica i provođenje zakona. U istom periodu, Njemačka je potrošila preko 166 miliona eura na 14 projekata vezanih za migracije prema njemačkoj nevladinoj organizaciji Misereor.

Privacy International je saopštio da je Niger postao „spoljna evropska granica“. Njegovo istraživanje je pokazalo da je novac dat za Povjeriteljski fond EU za Afriku, fond od 5 milijardi eura stvoren za rješavanje „korijenskih uzroka neregularnih migracija“, uključivao 11,5 miliona eura izdvajanja za kontrolu migracija, uključujući dronove, softvere i kamere.

Iza sedmocifrenih suma uloženih u region stoje ljudi poput Ralana Abija* iz Senegala, koji je napušten na pustinjskoj ruti. Abi je bio dio grupe od oko 75 ljudi 2021. koja je krenula prema Libiji. Dva dana nakon početka njihovog putovanja, u blizini Séguédina, oaze usred Sahare, krijumčari koji su se plašili krivičnog gonjenja su ih napustili.

Neki iz grupe su otišli da traže vodu, a Abi kaže da je pored njega petoro njih umrlo od žeđi. Na kraju su ga spasili nigerijski vojnici koji su kasnije otišli da traže još preživjelih. „Pronašli su devet ljudi (mrtvih)“, kaže on. “Od oko 75 ljudi, 28 ih je ostalo živo.”

Nazad u dvorištu u Agadezu, 35-godišnja Merkam Linou*, iz Kameruna, sjedi s bebom u krilu i priča o iskušenju u pustinji prije 18 mjeseci, nakon što su migranti krenuli opasnijim putem na sjever. Kaže da su bili potrebni dani da ih pronađu, ali da su svi preživjeli. Nedavni izvještaj istražne grupe Border Forensics zaključio je da je utjecaj zakona protiv krijumčarenja gurnuo ljude na sve opasnije puteve. "Pravi obim smrti migranata širom pustinje je nepoznat", navodi se u izvještaju grupe.

MSF Niger, koji upravlja terenskim klinikama na sjeveru, je objavio da su sve misije potrage i spašavanja koje je izvodio bile komplikovane zbog "veličine pustinje", a ponekad nisu ni pronašli one koji su slali pozive u pomoć.

Kada su kontaktirane, nigerijske vlasti prijavile su da ove godine nije zabilježen nijedan smrtni slučaj, a prošle godine samo 52. Agencija EU za granicu Frontex - koja ima oficira za vezu u Nigeru -  je navela da "nije prikupila podatke o broju migranata koji su prijavljeni kao nestali u Nigeru".

Evropska komisija je saopćila da žali zbog "gubitka života i ostaje pri uvjerenju da je spašavanje života moralna dužnost". Dodaje da će nastaviti da podržava napore traganja i spašavanja u zemlji.

EU je obnovila svoje partnerstvo "protiv krijumčarenja migranata" sa Nigerom, kojeg je nazvao "ključnim partnerom", 2022. godine. Zvaničnici EU su česti posjetioci, uključujući i holandsku delegaciju u februaru koja je obećala da će sastaviti svoje sopstveno "partnerstvo za migracije" ove godine. Prema nacrtima dokumenata komisije u koje je Gardian imao uvid, Holandija je planirala da podrži napore upravljanja migracijama, dajući 55 miliona eura Međunarodnoj organizaciji za migracije (IOM) u Nigeru za period 2021-2023.

Velika Britanija je na sličan način dala sredstva IOM-u u iznosu od 2,58 miliona funti za jednogodišnji projekat od 2021. do 2022. godine u borbi protiv "trgovine i krijumčarenja između Nigerije i Nigera". Navodi se da je projekt usmjeren na “ekstremno poroznu i neregulisanu” granicu.

Dok se takav novac nastavlja slijevati u zemlju, Nassim Amanda*, 24, iz Eritreje sjedi pod drvetom. Protjeran je iz Alžira i u Agadezu spava od maja prošle godine, osjećajući se sigurnijim na ulici nego u kampu. „Neću naći snage da se ponovo vratim u pustinju“, kaže tiho. Amanda predobro poznaje opasnosti pijeska: većina ljudi koje je poznavao a koji su se usudili pokušati proći sada je nestala.

* Imena su promijenjena radi zaštite identiteta

federalna.ba/The Guardian