'Roditelji i društvo se ne smiju oglušiti kada se dijete požali'

Zločin na beogradskom Vračaru! Masakr u Mladenovcu! Zašto? Kako? Šta je propustila porodica, a gdje zakazao sistem? Jesmo li taoci reality kulture koja nam odgaja generacije? Kako u svakodnevni život vratiti empatiju, znanje, vaspitanje, poštovanje?

Profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu UNSA Jadranka Kolenović-Đapo u Plenumu navodi da se većina ljudi pitala kako se to dogodilo, kako niko nije primijetio u cijelom sustavu.

"Mi učimo od onih koji su imali ovakva iskustva u školama i gdje imamo vrh ledenog brijega, s obzirom na ispoljavanje patolologije koju smo imali prilike vidjeti i čuti iz Beograda. Dakle, primjereno se ponašaju, izvršavaju svoje školske obaveze, imaju odličan uspjeh, ali je zapravo to patološka ličnost. Ali šta stoji iza toga jer onda zapravo počnemo da se osvrćemo možemo li mi spriječiti zapravo da se ove stvari ne ponavljaju jer osobe koje urade ove vrste zločina zapravo slijede običajne norme. I oni su nevidljivi. Ali gdje mi gledamo je li dijete funkcionalno ili ne - kakve ima interpersonalne relacije, odnosno kakvi su obrazovni ishodi. Vidite obrazovni ishodi dobri, socijalne relacije tu i tamo, ali u pozadini što se skriva jeste nismo samopoštovanje, odbacivanje od svojih vršnjaka, omalovažavanje i kada bi pitali srednjoškolce ili osnovnoškolce koliko puta su čuli ti mali, niski, debeli, visoki, pozivali se na različite nacionalnosti i druge neke etikete, onda bi zapravo rekli da postoje različite vrste nasilja i da postoji i nešto što možemo prevenirati, a to je ono što je povezano sa nasilnim ponašanjem."

Naglašava da, što nam je oružje dostupnije to ćemo više ispoljavati nasilne oblike ponašanja.

"Do ovog krajnjeg ekstremnog ishoda. Nadalje gledanja materijala, igranje video igrica sa nasilnim sadržajem. U prosjeku 12-ogodišnjak odgleda ili je izložen sa 100.000 različitih nasilnih scena, a neće svako od njih ispoljavati nasilno ponašanje. To ovisi od modela kojeg će imati i kojeg će oponašati."

Kolenović-Đapo ističe da živimo na prostoru koje je bure baruta.

"Da, previdjeli smo da će se nešto desiti jer mi u 21. stoljeću živimo mitsku kulturu umjesto naučnu kulturu i mi smo, bojim se, odgojili ratnike na ovim područjima. Sada treba da postavimo jedan široki plan i da vidimo šta funkcionira. U cijelom sistemu svi smo mi odgovorni. Roditelji, školski sistem, nastavnici, naši zakonodavni, izvršni organi. Zato što smo mi tradicionalna društva da ne možemo biti tradicionalniji, ali sve to nježno upakirano kroz konzumerizam, narcizam i materijalizam i ovdje se čovjek izgubio zapravo. Sve manje roditelji imaju vremena da se posvete djeci na način kako treba. Nadalje, dijete ne odgajaju samo otac i majka, već i odnos između oca i majke. Škola je i odgojna institucija."

Navodi da je nastavno i stručno osoblje prenatrpano administracijom i da od toga nekada ne mogu da se bave stvarnim problemima.

"Nadalje, nemamo kulturu komuniciranja. Djeca zapravo ne uče adekvatne strategije kako da se nose sa stresnim situacijama. Trebamo se fokusirati na protektivne, a ne rizične faktore. To je kvalitetna komunikacija, povratna informcija koju dijete treba dobiti, socijalna podrška, važna figura u djetetovom životu koja nije član obitelji jer je važno da dijete ima povjerenja u neku osobu kojoj može kazati ono što ga muči. Djeca su nemilosrda, pogotovo danas. Roditelj se ne treba oglušiti kada se dijete požali. Ne treba se zajednica oglušiti. To je alarm kojim dijete traži pomoć, a ne dobija je."

federalna.ba