"Pravi glas dolazi iznutra": Morgan Freeman o autentičnosti i vremenu imitacije

U vremenu kada je istina potisnuta, povjerenje u medije krhko, a granica između stvarnog i lažnog sve tanja, malo je glasova koji još uvijek zrače autoritetom. Jedan od njih nesumnjivo pripada Morganu Freemanu — glumcu koji je tumačio američkog predsjednika, Nelsona Mandelu, pa čak i samog Boga, i čiji se glas s razlogom opisuje kao „drvo bogato smirenošću i sjajem“. No, taj glas, koji je postao sinonim za mudrost i dostojanstvo, danas se suočava s prijetnjom — umjetnom inteligencijom.

„Nemojte me imitirati lažno“

„Pomalo sam bijesan, znate“, kaže Freeman iz svog njujorškog doma, elegantan u svijetlom sakou, dok preko video poziva govori o tome kako tehnologija oponaša ljudske glasove. „Kao i svaki drugi glumac, ne želim da me neko imitira bez istine i bez mog pristanka. To je moj posao, moj identitet. Ako to radite bez mene, vi me zapravo kradete.“

Njegovi advokati, dodaje, već su „vrlo, vrlo zauzeti“ otkrivajući slučajeve u kojima su AI alati koristili njegov glas bez dozvole. „Mnogo ih je“, kaže on s ozbiljnošću koja ne ostavlja prostor sumnji.

Svoj stav dodatno pojašnjava reakcijom na “AI glumicu” Tilly Norwood, prvu sintetičku osobu koju je Hollywood predstavio kao novi eksperiment. „Niko je ne voli jer nije stvarna. Ona uzima ulogu stvarne osobe, a to se neće dobro završiti – ni za film ni za televiziju. Sindikat glumaca postoji da bi glumci nastavili glumiti, i tu će doći do sukoba.“

Čarolija starog kova: pravi trikovi, ne digitalni efekti

Freeman se, ipak, pojavio u trećem nastavku franšize Now You See Me: Now You Don’t, filmu o iluzionistima koji spajaju magiju i kriminal. Njegov lik, Thaddeus Bradley, prošao je zanimljivu transformaciju — od protivnika do mentora. Režiser Ruben Fleischer odlučio je umjesto specijalnih efekata angažovati prave mađioničare da glumce poduče stvarnim trikovima. „To mi se svidjelo“, kaže Freeman. „U svijetu gdje svi žele prečice, prava vještina je postala rijetka i zato dragocjena.“

Od siromaštva do slave

Put do slave nije bio ni brz ni lak. Morgan Freeman rođen je u Memphisu, a odrastao u malom mjestu blizu Greenwooda, u Mississippiju, u doba segregacije. Njegov otac bio je brijač, a majka učiteljica. „Odmalena sam znao šta želim“, prisjeća se. „Subotnje matineje s kaubojima bile su moja prva inspiracija.“

Već s 12 godina osvojio je državno takmičenje iz drame, a u srednjoj školi nastupio u radio-drami u Nashvilleu. „Imao sam učitelje koji su mi stalno govorili: možeš ići gdje god želiš, možeš biti što god hoćeš. I ja sam im povjerovao.“

Malo je nedostajalo da Freeman krene sasvim drugim putem. „Bio sam opsjednut letenjem. Kada sam završio srednju školu, otišao sam u zrakoplovne snage s idejom da postanem pilot.“ No, kada je sjeo u kokpit, shvatio je da to nije njegova sudbina. „Ušao sam u taj trenažni avion i odjednom mi je sinulo – ‘ovo nije za tebe’. Ispalo je da sam se zatekao samo 45 minuta autobusom od Los Angelesa. Sudbina je lovac.“

Foto: Cannon/Sportsphoto/Allstar

Kasni procvat: slava u pedesetima

Iako je glumio u brojnim serijama i predstavama, njegov veliki proboj dogodio se tek 1987. godine, u filmu Street Smart, gdje je tumačio nemilosrdnog makroa. Uloga mu je donijela nominaciju za Oscara, a svjetsku slavu potvrdila je Driving Miss Daisy dvije godine kasnije. Potom su uslijedili filmovi Glory, Unforgiven, Seven, Amistad, The Dark Knight i, naravno, The Shawshank Redemption — film koji je, iako u početku slabo zapažen, kasnije postao kultni klasik.

„Svi me pamte po Shawshanku“, priznaje uz smijeh. „Ljudi mi stalno kažu: ‘To je onaj tip iz Šen... Šenk... nečega.’ Ipak, ta priča o nadi, prijateljstvu i iskupljenju dotakla je ljude širom svijeta.“

Foto: Cinetext Bildarchiv/Columbia/Allstar

Božji glas koji je postao legenda

Kada je 2003. glumio Boga u Bruce Almighty, a zatim i u Evan Almighty, publika ga je doslovno počela poistovjećivati s likom svemogućeg. „Ulazim u prostoriju i neko kaže: ‘Evo Boga!’ Ili: ‘Čujte, to je glas Boga!’ Morao sam ih sprječavati: hej, polako, nisam ja On. Samo sam glumac“, smije se Freeman.

„Gravitas? Da, to je riječ koja se često spominje. Ali volim i komediju. Ipak, prihvatam ono što mi život daje — ako ljudi u meni vide ozbiljnost i dostojanstvo, neka bude.“

Mandela, poniznost i ljudskost

Freeman je 2009. godine tumačio Nelsona Mandelu u filmu Invictus, koji opisuje kako je predsjednik Južnoafričke Republike koristio sport kao alat pomirenja nakon apartheida. „Mandela je sam rekao da bi volio da ga ja igram ako ikada snime film po njegovoj knjizi“, kaže Freeman s ponosom. „Rekao sam mu: ako to zaista budeš želio, želim biti uz tebe, učiti od tebe. I on mi je to omogućio. Kad god bismo bili u blizini, odlazio sam da ga posjetim, da ga slušam, da mu doslovno držim ruku.“ Prisjeća se trenutka kada je Mandela pogledao film. „Rekao je: ‘Možda će me sada ljudi zaista zapamtiti.’ Takva skromnost… to je bio Mandela.“

Foto: Keith Bernstein/THA/Shutterstock

Iako je osvojio Oscara za Million Dollar Baby i glumio u više od 100 filmova, nije bio pošteđen neuspjeha. The Bonfire of the Vanities (1990.) doživio je pravi debakl. „Ne znam da li sam iz toga izvukao neku lekciju. Naučio sam da je moj posao da radim najbolje što mogu. Sve ostalo se samo posloži.“

Stav o rasi i identitetu

Freeman je poznat i po svojim kontroverznim stavovima o rasnim pitanjima. „Ne vjerujem u ‘Mjesec crnačke historije’. To odvojeno posmatranje crnačke prošlosti čini je neameričkom. Ja sam crnac, da, ali nisam Afrikanac – ja sam Amerikanac. I to je dovoljno.“ Kada ga novinar upita o Donaldu Trumpu i njegovom odnosu prema crnačkoj historiji, Freeman kratko odgovara: „Ne želim pričati o politici“, dok publicisti filma nervozno prekidaju razgovor.

U saobraćajnoj nesreći 2008. zadobio je ozbiljnu povredu ruke koja mu je trajno oduzela pokretljivost. Iako je ranije posjedovao pilotsku dozvolu i tri privatna aviona, nakon nesreće više nije mogao letjeti. „Za letenje vam trebaju dvije ruke“, kaže jednostavno.

„Još nisam gotov“

Nakon više od šest decenija karijere, Freeman ne planira penziju. „Ponekad pomislim da bi bilo lijepo odmoriti, ali čim mi agent javi da ima novi projekt, sve se vraća na staro: ‘Koliko plaćaju? Gdje snimamo?’ Apetit je i dalje tu. Možda malo manji, ali ne dovoljno da stanem.“

Možda će tehnologija uskoro moći oponašati nečiji ton, ritam i emociju, ali Freemanov glas — oblikovan decenijama rada, iskustva i istine — ostaje neponovljiv. „Ako ćete govoriti, govorite jasno. Izgovarajte završne suglasnike. Naučite kako da opustite glas. To me naučio moj profesor Robert Whitman“, kaže na kraju. „On me naučio da pravi glas dolazi iznutra, iz smirenosti, a ne iz imitacije. I to je lekcija koju ni jedan algoritam nikada neće naučiti.“

federalna.ba/The Guardian