Ples za život – dobroćudna strana zloćudne bolesti – Amela Rebac

Dobro je čitati ... dobro je čitati stranice knjige bilježene kao „upute za preživljavanje“; čitati knjige za plakanje i utjehu; knjige na kraju kojih znamo da odustajanje od sebe, od života i ljepote nikad nije dobar izbor

**

Amela Rebac je najveći dio svog života provela u svom voljenom Mostaru. Često bi govorila “Volim Mostar makar i ‘vaki’”. Po struci pravnica, a po zanimanju novinarka, Amela je svoje prve novinarske korake napravila kao studentica na Radiju Mostar. Prije i u toku rata 1992-e i 1993.godine, Amela je radila za Radio B92 i Radio BiH - Ratni studio Mostar.

Ljubav prema Mostaru i novinarstvu nastavila se i nakon 1996.godine radom na radio stanici „Hayat”, a ubrzo nakon toga osnivanjem kultne radio-stanice „Studio 88”.

Amela je željela i osnovala radio stanicu za cijeli Mostar i građane s obje strane Neretve. „Studio 88” je bio prvi multietnički i profesionalni radio u kojima su pravila profesije, a ne stranaka, bila prioritet.

Nakon 17 godina Amela je bila primorana da se prestane baviti novinarstvom i 2008.godine počinje raditi u Regulatornoj agenciji za komunikacije, gdje je ostala do 2023.godine.

Amela je nositeljica različitih nacionalnih i internacionalnih priznanja, izmedju ostalog Najbolja žena novinar i priznanje od American Women Assosiation za zasluge očuvanja mira i prosperiteta ljudi na Balkanu.

Njen život i bogata karijera su ispunjeni i sa puno pisane riječi. Pored mnogobrojnih zapisa, dnevnika, emisija … Amela je i autorica dvije knjige - Svjedok vremena (2012) i Mostarski kuhar – hrana za dušu i tijelo (2018). Treća Amelina knjiga “Ples za život – dobroćudna strana zloćudne bolesti” objavljena je posthumno, 2025.godine.

Po riječima prominentnih kolega i recenzenata, Amela u svojim knjigama ima poseban, endemski pristup, u kojem za svako živo biće ima mjesta. Uz to je poetska duša, pa su velike šanse da se za 20-ak godina generacija njenih savremenika njenim knjigama vrati sa sjetom. Generacije koje dolaze vjerovatno njene priče neće imati kao obaveznu školsku literaturu, ali će prepoznati značaj dobrih ideja kao jednostavnih rješenja koja će doći kao što to historija potvrđuje - kasno za njihove tvorce.

Mostar i Amela izabrali su jedno drugo. Pitanje je ko je tu imao više sreće. Vjerovatno Mostar, jer rijetki su ljudi koji svome gradu daju toliko ljubavi.

**

Knjigu „Ples za život – dobroćudna strana zloćudne bolesti“ objavila je, 2025.godine Agencija za umjetničko i književno stvaralaštvo i scensku umjetnost „Nova Sloboda“ iz Mostara. Urednici knjige su Ferida Duraković i Đorđe Krajišnik.

**

Amelina hronika bola

                                                                      „... i samo su naši snovi ostali neponiženi“

                                                                                                                  Zbigniew Herbert

Pisati o vlastitoj nemoći, bolesti i patnji nezahvalna je rabota. Svaka riječ istovremeno se može činiti i preslaba i prejaka. Svaki osmijeh ili, ne daj bože, podsmijeh prema samom sebi ili ljudima koji te okružuju, može izgledati nedostojan ozbiljnosti i količini jada koje moraš živjeti. Svaku suzu ili tek tihi jecaj koje ćeš katkad morati ispustiti iz dubine tvoje nagnječene duše, neki zlovoljni i samozadovoljni književni tumači mogu iskoristiti kao dokaz za neke svoje papirnate knjiške teorije. Usplahireni i zažagrenih očiju dokazivaće neprosvijetljenom čitaocu da je „u takvoj situaciji“ jedino ispravno pisati sa nužnim odmakom, objektivno, s pozicije uzvišenog posmatrača. Sve treba izgledati kao da se dešava nekom drugom i kao da onaj koji sve to piše ne trpi nikakvu bol, ni tugu, ni očaj, niti se bezbroj puta u svakom danu ne upita: „Zašto baš ja?“

Srećom, Amelu Rebac nije bilo briga za te gospodare pisane riječi i nosioce planetarnog sveznanja koji nikad nisu bili „u takvoj situaciji“ niti o njoj išta znaju, pa je, bez skanjivanja, ogolila svoju dušu do mesa, krvi i kosti i pisala slobodno, bez ograničenja koja bi joj na bilo koji način branila da bude uvijek svoja. Napisala je tako iskrenu knjigu o sebi i svojoj teškoj bolesti, pravu neuljepšanu hroniku svog bola. Pisala je iz sebe same, bez zadrške, bez nakane da išta od onog što joj se događalo ukrasi nebitnim, sakrije iza površnog ili nečasno prešuti. Njene riječi i rečenice znaju biti grube, nemilosrdne prema sebi samoj, a njen književni autoportret koji tako nastaje prepun je grozničavo nepravilnih i, s pravom, nervoznih stvaralačkih poteza. Te isprekidane linije pripovijedanja koje, kao ponornica, izviru i uviru na nenadanim mjestima cijele priče, čitaocu na vidjelo donose ružne ožiljke zle sudbine koji se umnožavaju po njenom licu, duši i tijelu, prateći uporedo tešku borbu za život i zloslutno napredovanje bolesti. U toj neprekidnoj borbi niko nije zaboravljen i niko nije pošteđen.

Ta borba postaje smisao. Predaja nije opcija. Ničim nije pomućeno uzdanje u posvećene doktore i medicinske sestre, u svemoguće lijekove, u sreću koju vjeruje da je zaslužila. Kako sama kaže: „Čvrsta nakana da se preživi“. Ironija se pretvara u najjače oružje. Nanovo otkrivena i sebi prilagođena vjera postaje utočište, luka spasa i nužna utjeha. Redovi ove knjige čitaju se s osmijehom na usnama i suzom u oku koja muti vid. U isto vrijeme. Ali, prije svega, ova knjiga ispisuje riječi hvale i gradi najljepši spomen Amelinoj porodici, majci, ocu, sestri, daidži, dajinici, tetki, rodicama i rođacima... svoj rodbini koja joj je bila požrtvovano i nesebično odana za sve vrijeme bolesti. Posveta je i brojnim prijateljima koji su joj se našli pri ruci, onima odranije i onima koji su to u njenoj bolesti postali. O dobrim komšijama, onim starinskim, uz koje je živjela i odrastala.

Dobar dio knjige posvećen je i pacijentima koji su dijelili dio njenog puta i dio njene bolničke sudbine. Na najdirljivijim stranicama, koje lako mogu da vas zalede tihom tugom, mnogi od njih, nakon neuspješne borbe sa bolešću, izgubivši prije toga svaku nadu, tiho odlaze s ovog svijeta. Bili su Amelini sapatnici, svi podvrgnuti istim ili sličnim operacijama, svjedoci istovjetnih muka pri raznim bolesničkim nevoljama i komplikacijama, kemoterapijama i zračenjima, stalno zajedno u mračnom predvorju, u pretrpanoj čekaonici, skoro pa izvjesne, skore Smrti. Njihovi razgovori između terapija, bljedila njihovih ispijenih lica pod neonskim bolničkim svjetlima, s tupim pogledima u bijeli plafon sobe, dnevne i nevažne vijesti koje stižu iz „vanjskog svijeta“, traktati o bolničkoj hrani, o narodnim lijekovima, rasprave o proteklim životima, prekinuti planovi, šta su sve željeli i šta nikad neće doživjeti, tuga zbog onih koje ostavljaju, nevjerice, morbidne šale koje ih tjeraju na smijeh do suza, razočarenja, izblijedjele nade u izlječenje i mračni raporti o napredovanju njihovih bolesti... Mrtvo i ukočeno leži tijelo neke sapatnice u krevetu pored njenog, koje je plaši i ne da joj usnuti. To tijelo ispruženo u čaršafu čeka preko cijelog dana i cijele noći kako bi ga neko tek sutra ujutro, kada se oslobodi mjesto, odnio tamo kuda u bolnici nose umrle. Bilo ih je mnogo takvih. Onih lošije sreće. Otišli su prije nje, a njihovi likovi i riječi ostali u njoj kao bolno, ali drago sjećanje, koje je zaslužilo da ostane trajati, barem u ovoj knjizi. Ipak, neki su i pobjegli Smrti.

Amela je, uvijek i prije svega, s ponosom, bila novinarka. Zato je sve što je napisala uvijek bilo najbliže novinarskom tekstu. Pa i ova hronika njenog bolovanja ispunjava sve osnovne novinarske pretpostavke. Sve je pisano bez bolećivosti i nepotrebnih ukrasa, osvijetljeno s više strana, potkrijepljeno činjenicama, jasno i argumentovano. Precizno zapisuje svako ime, svaki događaj, svaku neobičnost. Kao da želi nekome drugom, koji će patiti poslije nje, ostaviti mrežu korisnih uputa i putokaza za spas.

Ali, postoje trenuci kada je smori tuga, kada gorko zaplače s glavom zarivenom u jastuk i kada osjeti da je neizlječivo usamljena i izgubljena među svim prijetećim dijagnozama, lošim nalazima, bolnim terapijama, ružnim vijestima, sa sudbinom pomirenim bolesnicima, svim brižnim sestrama i svim zamišljenim doktorima. Mora se miriti sa saznanjem da joj niko pomoći ne može i privikavati na sablasnu pomisao da joj ne treba niko u njenom maglenom svijetu svakodnevnih noćnih mora. Tada njeno pisanje postaje slobodnije, raskošnijeg stila, sa više iznenađujućih obrata i neočekivanih rješenja. Iz škrinje mašte izlete tada napolje sva njena bogata i draga ludila, svi njeni razigrani i raskošni mladenački dani koje smo dijelili, pa ih otud i prepoznajem. Na tim mjestima ova hronika prerasta u najbolje književne stranice i počinje stvarati nov život za sebe i svakog posvećenog čitaoca. Isto čudo se dešava kada piše najnježnije stranice o majci i sestri, toplo i brižno, kao da ih obje svojim riječima grli i ušuškava. Riječi su joj tada kao latice koje prosipa po njima.

Voljela je Oliverove pjesme. Znali bismo zapjevati zajedno u našim davnim, veselim i raskalašnim mostarskim noćima: „... Šaka suza, vrića smija, ča je život vengo fantažija“. Amela je i živjela tako, vjerujući da je cijeli život, sve goleme nevolje koje su stajale pred nama kako bi nam prepriječile put i prijetile da nas satru, samo najbolja prilika da se pretvorimo u bolje ljude, poštenije i nježnije prema drugima. Da tako životu uzvratimo najbolje što možemo. I ostavimo prepoznatljiv, častan trag na stazi iza sebe, u vremenu koje nije uvijek bilo na našoj strani, ali je bilo naše vrijeme. Nije nas mazilo, ali je bilo jedino vrijeme koje smo imali i za koje smo znali.

Amela je, poslije ovih bitaka, plaćajući svojim preostalim zdravljem visoku cijenu tih borbi, izašla iz tog boja kao pobjednik.

Kasnije je bila u još mnogo sličnih okršaja, bolesničkih, invalidskih i, na kraju, postoji ta nemaštovita fraza, „izgubila posljednju bitku“. Ali to je ona bitka koju svi jednom izgubimo. Jedino što je njena bila junačka, preduga i iscrpljujuća. U toj bici za nju nije bilo milosti ni prilike za predah. Nije ni na tren pomišljala na predaju. Borila se hrabro, do zadnjeg daha. I šta god drugi mislili, pobijedila je. Siguran sam u to i, u ime svih naših života, slavim njen život. Njenu ljubav prema životu. Njeno pisanje. Zatičem sebe kako pjevušim, sjećajući se nje i osmjehujući joj se: „Tebe gledat, s tobom letit, povrh svega nimat straja, pa prkosit svakoj buri i neveri ča se vaja ...“ – Nedžad Maksumić, ljeto 2025.                                                                                            

**

Istinita priča o umiranju

„... Ovo je ipak Amelina istinita priča o umiranju. Amela piše o bolu, opekotinama, ranama, hemeroidima, povraćanju, prolivu, smradu, ljudskim izlučevinama, ali na način koji će vas nasmijati, čitanje će vas oraspložiti, a nakon toga ćete poželjeti toplu pogaču s kajmakom ili deset u pola. „Ali, hvala Bogu, nisam više bolesna, nego sam 100 posto invalid“, saopštava nam Amela Rebac i sve nasmijava istinitom pričom kako joj na glavi još uvijek funkcionišu samo oba uha.

Ameli je Mostar član najuže porodice. Ona ga bezuslovno voli. Samo jednim detaljem otkriva ratni pakao kroz koji je prošla kada su joj kundakom izbili skoro sve zube. Toliko Amela voli Mostar da je sve svima oprošteno. „Smijeh liječi sve“, piše Amela i već u narednoj rečenici otkriva da to nije tačno. „A ja ne znam koliko ću još dugo moći gledati sebi u lice i smijati se“. Lako je pisati o tuđoj patnji. Teško je pisati o svojoj patnji i time nasmijavati druge. To je Amelino umijeće ...“ – Duška Jurišić, ljeto 2025.

**

Mostarska „leteća tetka“

„... Mostarska „leteća tetka“ svjedoči o ljudskoj bespomoćnosti, strahovima, beznađu i stalnom propitivanju u koje nas najteže medicinske dijagnoze tjeraju, ali i o dobrim ljudima koji su joj pomogli da iz bolničke izolacije izađe na svojim nogama. Iako je bolest lajtmotiv, ovo je knjiga o starim i novim prijateljstvima u lošim vremenima.

... Autorica ove knjige nam poručuje da je crni humor, ma kako surov i opak bio, ipak bolji od očaja i samosažaljenja i da se može živjeti i ako nam svi organi nisu na broju.

Amelini su bolnički zapisi istodobno potresni i humoristični, tjeskobni i optimistični, napisani jednostavnim stilom, nepretenciozno, intimno ... „ - Suzana Mijatović, ljeto 2025.

**

Bilo je to vrijeme ruža

„Dugo se poznajemo. Amelica i ja. Vrijeme leti pa taman ispad(n)e da već dugujemo decenijama.

Počelo je onda kada smo na prste jedne ruke brojali godine nakon rata. Ona na svom radiju, ja na televiziji. Ona na svom radiju, ja na drugoj televiziji. Ona svom radiju, ja u novinama. Ona na svom radiju, ja na „60 minuta“.

Moji prvi dolasci u još srušeni Mostar, dugi dani i duge noći. Puno smijeha, optimizma, razgovora o svemu pomalo, a tako se valjda namjestilo, nerijetko i o svemu previše. Kako ona pjesma kaže, bilo je to vrijeme ruža, kada smo zicer vjerovali da će sigurno sve ispasti dobro, možda i znatno bolje nego što smo u stanju zamisliti.

Rado se sjećam tih čestih mostarskih smucanja, s jedne na drugu obalu Neretve. I obratno, braca. A obje su definitivno Ameline bile. Đe god bi došla, grlio bi je ko je stigao. Ugodno je bilo biti njezin saputnik, haver, drug. Jednom sam javno priznao da uz nju takvu kakva jeste „strane u Mostaru“ razlikujem isključivo po pivi, služi li se „sarajčica“ ili „karla“ ...

I tamo, negdje 2006.godine polomila me vijest – Amelica je hasta. Ozbiljna hasta. Zovem, raspitujem se, ne valjaju saznanja nikako. Posjetim je u sarajevskoj bolnici u gluho doba, tako je jedino moglo preko pouzdane štele. Posjete strogo zabranjene. Razgovaramo dugo. Obećala je tada da se vidimo „napolju“, uskoro. Održala je obećanje. Klasična Amelica, ta ti nikad ne laže.

Takva je i njena knjiga. Iskrena, beskompromisna, ali i teška k'o tuč. Preporučuje se samo najhrabrijim. Onim koji jesu u stanju slijediti autoricu. Hrabru Amelu Rebac, ženu koja je odlučila ne umrijeti sa dijagnozom koja joj nije davala nikakve šanse.

Majstorice, prvu knjigu si, eto, završila. Piši drugu odmah. I ponovo nas zakucaj svojom čestitošću i dobrotom, drugarice draga ... „ – Bakir Hadžiomerović

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Selma Dizdar