Pet godina bez Panonskog mornara: Sjećanje na Đorđa Balaševića

Na današnji dan, 19. februara, navršava se pet godina od smrti Đorđa Balaševića – kantautora, pjesnika i hroničara jedne zemlje koje više nema, ali čije su pjesme nadživjele granice, politike i vrijeme. Otišao je 2021. godine, tiho i iznenada, ostavivši iza sebe prazninu koju je nemoguće popuniti, ali i opus koji i dalje živi u srcima miliona.

Dječak iz Novog Sada koji je postao glas generacija

Rođen 11. maja 1953. godine u Novi Sad, Balašević je cijeli život ostao vezan za svoj grad, ravnicu i Dunav. Volio je pričati o svom porijeklu, o ocu Jovanu i majci Veroniki Elviri Matildi Dolenec, napola Mađarici, napola Hrvatici, ističući tu mješavinu identiteta kao prirodno stanje stvari, a ne izuzetak.

Iako je upisao studij geografije, fakultet nikada nije završio. Umjesto diplome izabrao je gitaru i stih. Kasnije će u pjesmi Uticaj rođaka na moj životni put ironično otpjevati: „Eh, da sam učio, ja bih danas možda bio specijalista za kardiovaskularne bolesti… a ja sam postao tamburaš, zbog nekih rođaka.“
U refrenu je sažeo vlastitu filozofiju: „Nisam mislio da su diplome ona presudna životna stvar, već sam živeo život po svome, kao prosjak i kao car.“

Od Žetve do Ranog mraza

Karijeru je započeo 1977. godine u akustičnoj grupi Žetva, s kojom je snimio hit U razdeljak te ljubim. Ubrzo potom osniva Rani Mraz, zajedno s Biljom Krstić i Borom Đorđevićem. Pjesma Računajte na nas (1978.) postala je neslužbena himna tadašnje jugoslavenske omladine. Slijedili su bezvremenski klasici poput Priča o Vasi Ladačkom i Panonski mornar. Nakon raspada grupe, Balašević započinje solo karijeru koja će ga učiniti jednim od najvažnijih autora regionalne muzičke scene.

Albumom Pub (1982.) jasno je pokazao da ne pripada estradnom mainstreamu. Njegove pjesme bile su male pripovijetke – o provinciji i gradu, o izgubljenim ljubavima, o „nekim novim klincima“ koji dolaze, o bagrenju koje ne treba lomiti. Slijedili su albumi Celovečernji the Kid, 003, Bezdan, a kasnije i Rani mraz (2004.), nostalgični osvrt na vlastiti put.

Njegovi koncerti bili su više od muzičkih nastupa – bili su večeri priče, humora i improvizacije. Između pjesama je govorio duže nego što su drugi pjevali, a publika je znala svaki stih.

Glas razuma u vremenu ludila

Tokom raspada Jugoslavije, Balašević je bio jedan od rijetkih koji su jasno i glasno odbijali nacionalizam i ratnu propagandu. Zbog toga je bio cenzuriran, ali nikada utišan. U pjesmama Devedesete, Legenda o Gedi Gluperdi i Krivi smo mi otvoreno je kritikovao režim Slobodan Milošević i kolektivnu šutnju. Pjesmu Čovek sa mesecom u očima posvetio je Vukovaru, a stihovi su i danas bolno aktuelni.

Njegove riječi nisu bile huškačke, nego iscjeljujuće. U vremenu kada su mostovi rušeni, on je pokušavao graditi nove – pjesmom.

Sarajevo, 1998: „Ratovi prolaze, ljudi ostaju“

Jedan od najemotivnijih trenutaka njegove karijere dogodio se 7. februara 1998. godine u Sarajevo. U ratom razoreni grad stigao je na koncert nazvan „Koncert za slobodu kretanja i pomirenja“. Ideja je potekla iz krugova UNHCR-a, a mnogi su tada sumnjali da je dolazak srbijanskog muzičara dobra ideja.

Uprkos prijetnjama i strahovima, Balašević je došao. Pod pratnjom je ušao u grad, a publika ga je dočekala s emocijom koja se ne zaboravlja.

„Dobro veče, moje Sarajevo“, rekao je izlazeći na scenu, a dvorana je eksplodirala. Na početku koncerta izgovorio je rečenicu koja će ostati zapamćena: „Tako je to… ratovi prolaze. Ljudi ostaju.“

Na dva koncerta okupilo se oko 14 hiljada ljudi. Mnogi će kasnije reći da je to bio pravi, emotivni kraj rata – trenutak kada je neko konačno naglas rekao da je dosta.

Olivera – ljubav života

Više od četiri decenije bio je u braku s Oliverom Balašević, bivšom reprezentativkom u gimnastici. Zaprosio ju je telefonom, a o njihovoj ljubavi govorio je s nježnošću koja je rijetka.

Za nju su napisane pjesme Provincijalka i Olivera. „Od prvog susreta nismo bili odvojeni dulje od dva dana… Kad bih otišao bez nje, pomislio bih: Bože, što mi nedostaje to stvorenje“, govorio je.

Zajedno su dobili troje djece – Jovanu, Jelenu i Aleksu. Porodica je bila njegova luka, utočište od svijeta.

Posljednji dani i tišina koja je uslijedila

Krajem 2019. godine doživio je infarkt, ugrađene su mu srčane premosnice i stentovi. I tada je, u svom stilu, govorio kroz šalu. Planirao je usporiti, otkazivati koncerte, posvetiti se sebi. U februaru 2021. hospitaliziran je zbog upale pluća povezane s COVID-19. Činilo se da se oporavlja – zbijao je šale s ljekarima, razgovarao s porodicom. A onda je došlo do naglog pogoršanja. Preminuo je 19. februara 2021. godine, tri mjeseca prije 68. rođendana.

Vijest o njegovoj smrti potresla je cijeli region. Gradovi su danima pjevali njegove pjesme, palile su se svijeće, a stihovi su odzvanjali trgovima.

Đorđe Balašević nije bio samo muzičar. Bio je pripovjedač ravnice, hroničar tranzicije, glas razuma u vremenu buke. Pisao je i knjige – Tri posleratna druga, Kalendar mog detinjstva – ali prije svega pisao je ljude.

Pet godina kasnije, njegove pjesme i dalje se pjevaju u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Skoplju… U gradovima koji su prošli kroz sve ono o čemu je on pjevao.

Možda je najbolje sam objasnio svoju ulogu: živio je život „kao prosjak i kao car“.

A danas, pet godina nakon odlaska Panonskog mornara, ostaje utjeha da je bio u pravu – ratovi prolaze. Ljudi ostaju. I pjesme ostaju.

federalna.ba