Nenamjerne nuspojave nominacija za Grammy

Šta se događa kada osvojite Grammyja?

Nakon što ste obrisali suze i zahvalili mami, možete očekivati da ćete prodati puno više ploča. Čak je i globalni blockbuster poput Adeleinog 21 zabilježio porast prodaje od 207% nakon što je osvojio nagradu za najbolji album 2012.

Pobjeda vam također daje prednost u daljem radu, kaže izvršni direktor Recording Academy Harvey Mason Jr.

"To utiče na vašu sposobnost privlačenja pažnje, čime dobijate bolje ponude, bolje ugovore", rekao je za Billboard ranije ove godine.

Ali halo efekt tu ne završava.

Nova studija pokazuje da će dobitnici Grammyja vjerovatnije isprobati nove zvukove i unijeti stilske inovacije na svojoj sljedećoj ploči. "Razmislite o tome kada su Fleetwood Mac prešli sa Rumors to Tusk", kaže profesor sociologije Giacomo Negro, koji je koautor rada. "Pisanje pjesama je oskudnije, a imate čak i utjecaje post-punka. To je vrlo drugačiji album."

"Ili uzmite U2, koji je osvojio album godine za Joshua Tree (1988.). Njihov sljedeći glavni album bio je Achtung Baby, koji je imao elemente dancea i Krautrocka.

"Tako počinjete uviđati da osvajanje Grammyja ima opipljive posljedice i za umjetnike i za njihovu publiku."

Tim je proučavao pet desetljeća ceremonija Grammyja kako bi došao do ovih zaključaka. Ali također su došli do drugog, iznenađujućeg otkrića.

Umjetnici koji su nominirani za nagradu, ali ne osvoje, idu u suprotnom smjeru, stvarajući muziku koja je manje jedinstvena, sa zvukom koji je bliži već postojećoj muzici u istom žanru.

"Implicitno, sistem dodjele nagrada očito ima jeziv utjecaj na umjetničku diferencijaciju", sugerira studija, "iako su namjere sponzora nagrade često obrnute".

Pet dobitnika Grammyja koji su istražili novi zvuk

1) The Beatles

Lonely Hearts Club Band narednika Pepper'sa, koji je osvojio album godine 1968., prepisao je pravila rocka svojim baroknim, psihodeličnim muzičkim eksperimentima. Međutim, umjesto da se ponavljaju, Beatlesi su odbacili Pepperove bujne orkestracije u korist ogoljene, avangardne estetike. Distorzirane gitare Helter Skeltera nagovještavale su heavy metal, dok je kolaž na Revolution 9 uvela radikalnu umjetnost u mainstream. Album koji je nastao jedan je od njihovih najslavnijih i najeklektičnijih radova.

2) Christina Aguilera

Debitantski album Christine Aguilere bio je blistavi dragulj popa iz proizvodne linije koji je zvijezdi donio nagradu za najboljeg novog izvođača 2000. Nakon toga je oduzela kreativnu kontrolu svojoj diskografskoj kući RCA i krenula u izradu oštrog albuma o samoidentifikaciji i nezavisnosti. Dok se većina pop albuma tog doba držala jednog zvuka, Aguilera je prigrlila hard rock u pjesmi Fighter, torch zvuk u Beautiful, hardcore klupsku muziku (Dirrrty) i latino pop (Infatuation), dok su njezini sirovi, ranjivi tekstovi nadahnuli buduće pop zvijezde poput Rihanne, Ariane Grande i Miley Cyrus.

3) Billy Joel

Kad je 1977. Billy Joel osvojio nagradu za ploču godine, za Just The Way You Are, već mu je dozlogrdilo da ga se opisuje kao muzičara soft-rock balada. U isto vrijeme, rasprodavao je arene i shvatio da mu trebaju jače, glasnije pjesme da popune te prostore. Pa je podigao tempo, pojačao gitare i postigao svoj prvi broj jedan u SAD-u s It's Still Rock and Roll To Me. “Mogao sam izaći s pločom koja bi garantovalo određenu količinu prodaje, radeći nešto slično,” rekao je 2010. “Iskreno, bilo bi mi dosadno to raditi. Bio bih mrtav patak, što se tiče karijere. Morate odbaciti jednu publiku da biste pokupili drugu.

4) Billie Eilish

Billie Eilish ušla je u historiju kada je osvojila sva četiri najveća Grammyja u jednoj večeri za svoj debitantski album, When We All Fall Asleep Where Do We Go? Njen jedinstveni uvrnuti pogled na pop glazbu mogao se proširiti na drugi album, ali Eilsih je umjesto toga odlučila evoluirati. Prošlogodišnji album Happier Than Ever koristi bossa novu i grunge rock, dok istražuje i zrelije lirske teme. To joj je ranije ove godine donijelo drugu nominaciju za najbolji album.

5) Stevie Wonder

U 1970-ima Stevie Wonder imao je nevjerovatan uspjeh na Grammyjima, osvojivši album godine za tri uzastopna izdanja - Innervisions, Fulfilingness' First Finale i Songs In The Key Of Life. Svaka ga je pobjeda potaknula da cilja još više, što je kulminiralo njegovim magnum opusom - prostranim dvostrukim albumom punim klasika kao što su Pastime Paradise, Sir Duke, Isn't She Lovely i As. Hvatanje Wondera na njegovom kreativnom vrhuncu, njegovi društveno osviješteni tekstovi i radikalna elektrifikacija soul muzike postavili su temelje Princeu i Michaelu Jacksoonu u 80-ima.

Istraživanje su provela tri američka akademika, Giacomo Negro sa Univerziteta Emory, Balázs Kovács s Yalea i Glenn R Carroll sa Stanforda. Trebalo bi biti objavljeno u American Sociological Review sljedeći mjesec. Tim je pogledao svaku dodjelu Grammyja u kategorijama "velike četvorke" (najbolji album, najbolji novi izvođač, ploča i pjesma godine) od početka ceremonije 1959. do 2018., kada je Bruno Mars bio veliki pobjednik. Također su kategorizirali više od 125.000 albuma prema atributima kao što su žanr, stil, tonalitet, tempo, energija, plesnost i "akustičnost" - koristeći oznake iz online muzičke baze podataka AllMusic, u kombinaciji s metapodacima koje Spotify koristi za klasifikaciju pojedinačnih pjesama. To im je omogućilo da izračunaju "tipičan" zvuk muzičkog žanra i, naknadno, mjeru u kojoj je album „odlutao“ od tog zvuka.

Zanimljivo, istraživanje je pokazalo da su dobitnici Grammyja skloni ostati unutar okvira odabranog žanra. Tek nakon pobjede njihov zvuk se mijenja.

Autori sugeriraju da je to zbog kombinacije samopouzdanja i utjecaja koje pobjeda pruža - s umjetnicima koji mogu izazvati komercijalne zahtjeve svojih diskografskih kuća i zahtijevati više resursa za snimanje nove muzike. Međutim, Negro primjećuje, ovi više eksperimentalni zapisi često imaju loše rezultate u usporedbi sa svojim prethodnicima.

"Muzika koja je uslijedila ne mora nužno dobiti veću pohvalu kritičara ili veću prodaju", kaže on. "To je zanimljiva zagonetka, gdje umjetnik ide drugim putem, ali ga publika ne mora nužno slijediti."

Nominirani gubitnici, nasuprot tome, zadržavaju svoju bazu obožavatelja i dalje stvarajući muziku koja zvuči poznato.

Snoop Dogg je najnesretniji muzičar u historiji Grammyja, s nula pobjeda u 17 nominacija

Studija ne može objasniti zašto umjetnici postaju konzervativniji nakon što ne osvoje nagradu, ali autori nagađaju da bi to moglo biti zbog fenomena poznatog kao "sindrom srebrne medalje".

Predložio ga je 1892. psiholog William James, a najbolje ju je objasnio komičar Jerry Seinfeld, koji je jednom rekao da bi radije bio zadnji u utrci nego osvojio srebro.

"Osvojiš zlato, osjećaš se dobro. Osvojiš broncu, pomisliš 'pa, barem sam nešto dobio'", objasnio je. "Ali ako osvojiš to srebro, to je kao, 'Čestitam, zamalo si pobijedio. Od svih gubitnika, bio si prvi u toj skupini.'

"Ti si gubitnik broj jedan."

Ta negativna reakcija na "skoro pa uspjeh" mogla bi natjerati muzičare da preispitaju svoje instinkte ili čak pokušaju kopirati "umjetnike koji osvajaju", kaže Negro.

Na kraju, autori izvještaja postavljaju provokativno pitanje: bi li svijetu muzike bilo bolje da ne objavljuje popis nominiranih?

"Takva promjena u sistemu više ne bi poticala konvencionalno ponašanje umjetnika koji su ušli u uži izbor", sugeriraju. "S druge strane, objavljivanje užeg izbora potiče prodaju albuma, čak i ako izvođač ne pobijedi."

Grammy – na tebe je red.

federalna.ba/BBC