‘Možete mnogo naučiti iz poraza’: Upoznajte 104-godišnjeg Don Manuela, najstarijeg šahistu na svijetu

Kada je Manuel Álvarez Escudero naučio igrati šah, svijet je bio u plamenu. Te 1937. godine fašističke bombe su razarale Guernicu, Picasso je svoje ogorčenje pretočio u monumentalno platno, Hindenburg se zapalio iznad jezera Lakehurst, a John Steinbeck je objavio roman O miševima i ljudima.

Devet decenija kasnije, Manuelova ljubav prema šahu nije oslabila ni za trenutak. U subotu, nešto poslije 10 sati ujutro, 104-godišnji Madrilenjo, kojeg mnogi smatraju najstarijim aktivnim registriranim šahistom na svijetu, izašao je iz autobusa u južnom dijelu španske prijestonice. Oslanjajući se na svoju ručno izrađenu hodalicu, uputio se prema kulturnom centru u kojem svakog vikenda igra svoje omiljene partije.

Vrijeme mu je uzelo ponešto od sluha, ali Don Manuel, kako ga prijatelji iz šahovskog kluba Valdebernardo s ljubavlju zovu, i dalje ima smisla za humor i bistar i oštar um koji ni nakon stoljeća života nije otupio. “Bilo mi je oko 16 godina kada me stariji brat naučio igrati šah,” prisjeća se dok sjeda za tablu u prostoriji koja se povremeno koristi i za časove joge, s prostirkama i loptama nagomilanim u uglovima. “Mislio sam da je on odličan igrač, ali ni ja ni on tada nismo znali što radimo.”

Šah kao inženjerski izazov i životna škola

Tek nekoliko godina kasnije shvatio je koliko je zapravo malo znao o igri. Kolega s posla ga je izazvao na partiju i ubrzo mu pokazao da ima još mnogo da uči. Poslije niza “edukativnih poraza” i bolnih lekcija – među kojima je bila i slavna Muzio varijanta Kraljevog gambita – Manuel je postajao sve bolji. Kao diplomirani inženjer, izradio je vlastitu laganu hodalicu, a upravo mu je šah, kaže, omogućio da spoji matematiku, logiku i strast prema rješavanju problema. No, iako mu igra pomaže da održava um oštrim, najveće bogatstvo koje mu je donijela jesu – prijateljstva. “Najviše volim to što mi je šah donio toliko dobrih prijatelja,” kaže s osmijehom. “I dalje su tu, i dalje se družimo. To je ono što me drži.”

Preživio rat, glad i gubitke

Manuel je svjedočio najmračnijim trenucima španske historije. Tokom Građanskog rata ostao je u Madridu: “Bilo je strašno. Toliko gladi, toliko bombi. Moj otac je umro 1937. od raka jednjaka. Bio je to težak period, pun straha i neizvjesnosti.”

Danas, kada su svi njegovi školski i fakultetski prijatelji davno otišli, Manuel je zahvalan na svakom novom danu. Vjeruje da je dug život duguje zdravim navikama: “Nikad nisam pušio, nikad nisam pio. Jedan brat mi je živio do 98 – ni on nije pušio. Ova dvojica koja jesu, umrla su ranije.”

Njegove male životne “strasti” su bezopasne: šah, nogometne prognoze i kartaške partije s prijateljima. “To su bezazlene slabosti,” kaže kroz smijeh. Nedavno je zbog gihta morao izbaciti omiljeni jamón iz prehrane, što mu, priznaje, najteže pada.

Najstariji šahist među prijateljima sa svih strana svijeta

Don Manuel je omiljena figura u Valdebernardo šahovskom klubu, koji okuplja 130 članova iz Španije, Sirije, Libanona, Bugarske, Azerbejdžana, Brazila i Venecuele. Njegovi suigrači su mu priredili turnir brzog šaha povodom 104. rođendana, a sala je bila prepuna. “Za nas je on izuzetno važna osoba, prije svega zbog svojih vrijednosti,” kaže José Luis Uceda Aragoneses, predsjednik kluba. “Kada je bio mlađi, uvijek je prvi dolazio pomoći da se sve pripremi. I kada je imao 100 godina, već je bio ovdje prije svih. Ima riječ ohrabrenja za svakoga, i svi ga vole jer to zaslužuje.”

“Da nije bilo šaha, moj bi život bio dosadan”

U subotu je Manuel odmjerio snage s Marcelom Minguito Sánchez – njegovom “mlađom” suparnicom od 97 godina. Dok postavlja figure na tablu, razmišlja o tome kako bi mu život izgledao da mu brat nije pokazao šah prije 88 godina. “Bio bi užasno dosadan,” priznaje. “Šah mi je donio toliko radosti i prijatelja. Moj život bi bio potpuno drugačiji bez njega.”

Kao čovjek koji je preživio rat, glad, bolesti i gubitke, Manuel iz igre izvlači i životne lekcije: “Moraš naučiti gubiti. Puno naučiš iz poraza.”

A je li, nakon stotina partija i više od osam decenija igre, došao do zaključka da pobjeda i poraz u konačnici nisu toliko važni?

Smije se i odmah odmahuje glavom: “Ne! Volim pobjeđivati. Ali ako izgubim, nije kraj svijeta.”

Na tabli ispred njega stoje crni i bijeli kvadrati – svijet u kojem se, već gotovo cijeli vijek, Don Manuel osjeća kao kod kuće.

federalna.ba/The Guardian