“‘Moji sinovi…’ – posljednje riječi oca iz Gaze: Istraga otkrila jezivu praksu snajperista

Petomjesečna međunarodna istraga otkriva obrasce ciljanja nenaoružanih civila u Gazi. Četiri člana porodice Doghmosh ubijena su u samo nekoliko sati, dok su pokušavali da dostojanstveno pokopaju svoje najmilije. Priča o njihovoj tragediji postala je simbol brutalnosti rata i pitanja koja se postavljaju pred međunarodnu pravdu.

Istraga koja razotkriva obrasce

U novembru 2023. godine, stanovnici naselja Tal al-Hawa u Gazi vjerovali su da je tog jutra mirnije. Zvuk sječe drva na ulici nagovijestio je svakodnevicu, makar i prividnu. Nisu znali da su u zgradama već raspoređeni izraelski snajperisti – pripadnici jedinice koja se nazivala „Refaim“ ili „duhovi“.

Petomjesečna istraga koju su vodili Guardian, ARIJ, Der Spiegel, ZDF i Paper Trail Media, otkrila je kako su snajperisti sistematski djelovali, pogađajući muškarce u civilnoj odjeći, bez oružja, samo zato što su se kretali kroz ulice koje su vojnici proglasili nevidljivim „sigurnosnim zonama“.

Među žrtvama su bila trojica članova porodice Doghmosh – otac Montasser (51), sinovi Mohammed (26) i Salem (19) – kao i njihov rođak Mohammed Farid (47).

Snajperista iz američkog predgrađa

Jedan od ključnih aktera bio je Daniel Raab, bivši univerzitetski košarkaš iz Napervillea u Illinoisu, koji je nakon studija biologije na Univerzitetu u Illinoisu odlučio da se pridruži izraelskoj vojsci.

U intervjuu koji je objavljen na društvenoj mreži X, Raab je bez emocija govorio o „eliminaciji“ Salema Doghmosha, mladića koji je pokušao da izvuče tijelo svog starijeg brata. „To je bio moj prvi pogodak. Nisam razumio zašto je želio tijelo, ali to me nije ni interesovalo“, rekao je Raab.

Za njega, ljudska potreba da sahranimo svoje mrtve nije imala nikakvu težinu. Ljubav i bol porodice pretvoreni su u razlog za smrt.

“Moji sinovi…” – posljednje riječi oca

Kada je Salem pogođen, njegov otac Montasser potrčao je ka mjestu gdje su sinovi ležali. Želio je da tijela vrati kući, da ih okupa i položi u zemlju, onako kako nalažu tradicija i dostojanstvo.

Ali i on je ubrzo postao meta. Pogođen hicem snajperiste, uspio je izgovoriti samo dvije riječi: „Moji sinovi…“ prije nego što je pao.

Njegov rođak Khalil pokušao je da ga izvuče. Uspio je napraviti tek desetak koraka prije nego što ga je pogodio metak u ruku i torzo. „Mislio sam da mi je ruka otpala“, prisjeća se danas. „Ko god bi prišao – bio bi upucan.“

Snimci kao dokaz – i trofej

Raab i njegov partner, njemački državljanin Daniel Graetz iz Minhena, snimali su svoje “uspjehe”. Snimci, kasnije objavljeni u montiranim video zapisima vojnika Shaloma Gilberta, prikazuju Mohammeda i Salema u trenutku kada padaju pogođeni mecima.

Njihova majka Fayza, kada je godinu i po kasnije ugledala sinove na snimcima, prepoznala ih je po odjeći: Salem u maslinasto-zelenoj košulji, Mohammed u crnom. „Nisam mogla da zaustavim suze. Samo sam plakala i plakala“, rekla je.

Za izraelske vojnike to su bile „eliminacije“. Za Fayzu – to su bila njena djeca.

Nevidljiva linija smrti

Raab je u intervjuima otvoreno opisivao logiku po kojoj su odlučivali koga će ubiti: „Postoji linija. Mi je definišemo. Oni ne znaju gdje je, ali mi znamo.“

Za Palestince, koji toga dana nisu bili obaviješteni da je njihova ulica proglašena „zonom zabrane“, ta linija je značila smrtnu presudu.

Praksa proglašavanja ulica „borbenim zonama“, bez upozorenja civilima, potvrđena je i u svjedočenjima bivših izraelskih rezervista. Oni su za Guardian izjavili da su nenaoružani Palestinci, često u civilnoj odjeći, proglašavani neprijateljima čim bi zakoračili na tu nevidljivu liniju.

“Ovo je ratni zločin”

Međunarodni pravni stručnjaci upozoravaju da je ovakvo djelovanje direktno kršenje međunarodnog humanitarnog prava.

„Ako neko pokušava da izvuče tijelo ili pomogne ranjenom, to je humanitarna akcija i mora biti zaštićena. Gađati takvu osobu je protivno svim pravilima“, rekao je Asa Kasher, koautor etičkog kodeksa izraelske vojske.

Profesor međunarodnog prava sa Stanforda, Tom Dannenbaum, bio je jasan: „Dostupni dokazi ukazuju na ratni zločin.“

Porodična svakodnevica prije tragedije

Mohammed, najstariji sin, bio je skroman čovjek koji je pomagao majci u kuhinji, volio pileća krilca i svakodnevno prikupljao otpadni metal kako bi prehranio porodicu. Salem je bio njegov sjena, brat i saputnik, koji je odustao od škole da bi radio uz njega.

Njihova majka danas kaže da se svaki put kada zamesi tijesto za hljeb prisjeti kako je Mohammed znao svojim rukama pomagati. „Nedostaje mi svaki njihov pokret, svaki njihov glas“, kaže Fayza.

Žrtve šire porodice

Istog dana pogođen je i rođak Mohammed Farid (47). Dok se vraćao da provjeri svoju kuću, snajperski metak ga je oborio pred očima porodice. Njegova supruga Amal gledala je kako muž pada na ulici, a njihov rođak Jamal bježi u zaklon.

U bolnici su potvrdili da je Farid preminuo unutar pola sata.

Raab je u intervjuima izjavio da je njegova ekipa tokom boravka u Gazi ubila ukupno 105 ljudi. „To je zaista impresivno“, rekao je, govoreći o brojci koja je za njega bila statistika, a za porodice u Gazi – nepovratni gubitak.

Tišina institucija, nada u Božiju pravdu

Na konkretna pitanja o ubistvima članova porodice Doghmosh, izraelska vojska nije odgovorila. U kratkom saopštenju tvrdili su da „djeluju u skladu s međunarodnim pravom i pravilima angažmana, uz mjere za smanjenje civilnih žrtava“.

Ali za porodicu Doghmosh to su samo riječi. Fayza vjeruje da će pravi sud donijeti jedino Bog: „Čak i ako mu ja oprostim, Bog neće.“

Tragedija porodice Doghmosh ne govori samo o jednom danu i jednoj porodici. Ona otkriva obrasce ratovanja u kojima ljubav, bol i osnovni ljudski instinkti – da se mrtvima pruži dostojanstven ukop – postaju razlozi za smrt.

Ubijeni sinovi, otac i rođak, njihove suze i krikovi, njihova majka koja i danas tuguje – postali su simbol šireg stradanja naroda koji je prisiljen da svakodnevno korača po nevidljivim linijama između života i smrti.

federalna.ba/The Guardian