Mišo Smajlović za FTV: Žalosno je što neće biti publike na vječitom derbiju

Drago – Mišo Smajlović, majstoru kojem su se svi divili. Čovjeku koji se „dao“ voljeti. Jednostavno – takav je. Lagani korak, prefinjen dribling, izvanrednog i preciznog šuta, hladan kao stijena, gospodin u kopačkama – sve su to epiteti koji su krasili jednog od najboljih bosanskohercegovačkih igrača svih vremena.

„Meni je, ustvari, pravo ime Drago, ali još dok sam bio mali, svi su me zvali Mišo. Taj nadimak i danas je ostao i svi me zovu Mišo. Ipak, u ličnoj karti piše moje pravo ime – Drago“, kaže Mišo, kako ga svi i zovemo, a rođen je u Babića Bašči u Sarajevu.

„Sa nepunu godinu preselili smo se u Hrasno, tačnije, kuća nam je bila na mjestu današnjeg Trga Heroja. U porodičnoj kući, tadašnja ulica se zvala Prva ulica, a poslije Višegradska, živio sam sa ocem i majkom, a ubrzo je rođen i brat Đuro. Kao šesnaestogodišnjak ostao sam bez oca, tako da smo majka, brat i ja živjeli samo od očeve penzije koji je za života radio na željeznici."

Od malih nogu Mišo je ganjao loptu s rajom iz Hrasna. S obzirom na to da su braća Smajlović stanovali tik uz stadion Grbavicu, Željo je bio najbliži.

„Za prvi tim sam debitovao 1958/59, a u toj smo sezoni, nažalost, napustili Prvu ligu i naredne dvije sezone smo igrali u Drugoj saveznoj ligi (zapadna grupa). Inače , za Želju sam odigrao 400 utakmica i postigao 241 pogodak, a za reprezentaciju bivše Jugoslavije četiri utakmice i postigao jedan gol.“

Smajlović je bio najbolji strijelac i Prve i Druge lige bivše Jugoslavije.

„U Drugoj ligi igrali smo odlično, a ja sam bio najbolji strijelac sa 14 postignutih golova, a naredne sezone dao sam 18 golova i tako postao golgeter i Prve tadašnje lige. Imali smo tada odličnu generaciju: Radović, Štaka, Kranjc, M. Kapidžić, Kulović, Kokot, Matić, Duspara, Gašić, Osim, Azapagić i ja.“

Nakon igranja u Želji, uslijedio je odlazak u inostranstvo.

“Otišao sam u Belgiju gdje sam igrao dvije sezone za Standard iz Liježa. Nažalost, za vrijeme igranja u Belgiji obnovio sam staru potvrdu leđa. Poslije Standarda, nastupao sam još po pola godine u Olimpiji iz Ljubljane i Čeliku iz Zenice. Zbog ove neugodne povrede leđa morao sam se u 31. godini oprostiti od aktivnog igranja. Možda epilog svega ovoga ne bi bio ovakav da sam na vrijeme zaliječio ovu povredu, ali iz utakmice u utakmicu  sam trpio i trpio, igrao pod injekcijama i to me je na kraju skupo koštalo."

Nakon što je završio Višu trenersku školu, kao trener je počeo od nule.

„Prvu ekipu koju sam vodio bila je sarajevska Iskra, koja se takmičila u Sarajevskoj – zeničkoj zoni. Zatim je uslijedio odlazak u kakanjski Rudar, a od 1977. godine bio sam u stručnom štabu Željezničara. Do početka rata bio sam i na kormilu prve ekipe, a jedno vrijeme sam vodio i Čelik iz Zenice. Cijeli rat sam proveo u Želji, a dolaskom mira, jedno vrijeme sam opet vodio prvi tim, a potom bio i direktor kluba."

Mišo Smajlović je vodio i „A“ i mladu selekciju BiH.

„Godinu sam bio u mladoj reprezentaciji. Mislim da je to bio kratak period. U mladoj reprezentaciji teško je praviti jedan kolektivitet, jer se za godinu malo može napraviti. Svake godine se taj kolektiv raspada. Znači, jedino se može više pažnje obraćati individualitetu, da se napravi dobar igrač, da bi se afirmisao, a potom otišao u „A“ tim. Mislim da je mlada reprezentacija jedan filter za „A“ selekciju, jer se ona nema odakle drugo popunjavati nego iz mlađih selekcija. Osim mlade vodio sam i „A“ tim u jednom teškom periodu, koji su prolazili i moji prethodnici. Mislim da su tada igrači bili mnogo razmaženi i da nismo mogli napraviti bolji rezultat. Sada je drukčija situacija."

Smajlović je danas u mirovini.

„Do odlaska u penziju radio sam u Nogometnom savezu kao koordinator za omladinski fudbal zajedno sa Denijalom Pirićem i pokojnim Josipom Katalinskim. Danas živim penzionerski. Nekada odem na utakmice, sastanem se s nekadašnjim saigračima...

Uglavnom miran penzionerski život i samo da me zdravlje služi“, kaže nam Smajlović, jedan od najstarijih živih igrača FK Željezničar, koji ove 2021. slavi 100. rođendan, a koji se na kraju osvrnuo i na predstojeći vječiti derbi:

„Žalosno je što neće biti publike, jer je ona posebna draž u derbiju. A derbi ko derbi, nikad se ne zna, mada bi Želji više pobjeda značila zbog situacije na tabeli. Sarajevo puno mirnije ulazi u utakmicu, prvi su na tabeli i ako ostanu neporaženi imat će i dalje veliku prednost nad Željom i ostalim ekipama. U svakom slučaju, ostaje nam da derbi možemo vidjeti samo na televiziji, nažalost“. 

federalna.ba/Muhamed Bikić