Marina Abramović: Je li ona i dalje najopasnija žena u umjetnosti?

Najpoznatija svjetska performerka, srbijanska umjetnica Marina Abramović svojim je performansima značajno utjecala na kulturu i umjetnost, a u svojoj  76 godini  i dalje na ovom polju izaziva buru. Sa novinarkom BBC Newsa Lillian Crawford razgovarala je o rušenju tabua te o tome kako se neki njeni radovi više ne mogu izvoditi.

U studiju Morra u Napulju 1974. šest sati je bilo moguće biti u istoj prostoriji s Marinom Abramović. Naravno, umjetnica performansa je od tada zauzela brojne galerijske prostore , ali ovo je bila soba – ona najozloglašenija, mjesto njenog rada Ritam 0, u kojoj je stajala potpuno mirno i pozivala publiku da joj radi što želi koristeći bilo koji od 72 predmeta  postavljena iza nje.

"Ja sam objekt. Tokom ovog razdoblja preuzimam punu odgovornost", bila je uputa. Svu odjeću skinuli su s nje žiletima, a muškarac ju je natjerao da pritisne napunjeni pištolj na vrat. Sljedećeg je jutra pramen umjetnikove kose posijedio.

To bi zapravo moglo biti najpoznatije djelo Marine Abramović, no doživio ga je izuzetno mali broj ljudi koji prate njeno stvaralaštvo. Opisivana je uvijek iznova, uključujući i samu Abramović u svojim memoarima Walk Through Walls iz 2016. i njenoj novoj Vizualnoj biografiji koju je napisala zajedno sa  Katyom Tylevich.

Postoje fotografije djela koje prikazuju Abramović kako prelazi iz čiste , odjevene statue u vandaliziranu, prljavu i golu.

Upravo su ove slike  projicirane u galerijskoj sobi na trenutnoj retrospektivi Marine Abramović na londonskoj Kraljevskoj akademiji. Pitanje kako prikazati Ritam 0 prvi je put riješeno, barem donekle, 2010. godine za sličnu izložbu u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA), New York – te fotografije su prikazane oko dugog stola, poput oltara u zaglavlju sobe, zajedno sa 72 predmeta koji su ponuđeni tim prvim,  izvornim gledateljima 1974. za korištenje na umjetničinu tijelu.

Ruž za usne, pero, pamuk, cvijeće, lanci, čavli, med, pila, pištolj, metak... Vidjeti te predmete, raspoređene u opipljivom prostoru, znači prihvatiti izazov – šta biste učinili?

Ovi su predemeti ponovno izloženi u galerijskom prostoru Kraljevske akademije. Ali ovdje nedostaju džambo fotografije Marine  Abramović s kojom se njena  publika igra, poput lutke. I bilo  da je riječ o Yoko Ono, koja je pozvala ljude da odrežu njezinu odjeću deset godina ranije, djelima njezinih suvremenih pionirki Carolee Schneemann i Ane Mendiete ili Abramovićevoj  vlastitoj  karijeri  dugoj  50 i više godina..., publika je u određenoj mjeri desenzibilizirana na utjecaj takve vrste rada  – u našoj smo kulturi navikli na prikaze nasilja i okrutnosti. Odnosno, distanca stvorena fotodokumentacijom omogućila je lakšu konzumaciju takvih radova, jer niti jedna galerija danas ne bi dopustila da se Ritam 0 izvede unutar njenih  zidova. Umjetnik bi mogao tvrditi da preuzima odgovornost za djelo, ali to nikada ne može biti istina.

Ne idem na Kraljevsku akademiju jer će ljudi htjeti napraviti selfie sa mnom. Oni su tu da vide posao, ne mene. 

Dok se mogu gledati filmovi o mnogim nastupima Abramovićeve iz 1970-ih, baviti se njezinom retrospektivom znači prihvatiti efemernost njezine umjetnosti. Abramović u svojim memoarima piše da joj se svidio citat kolege Yvesa Kleina, pionira izvedbene umjetnosti: "Moje su slike samo pepeo moje umjetnosti." Ali još uvijek postoji potreba za naslijeđem, dugovječnošću, a možda čak i ozloglašenošću umjetnika.

Sjedeći u Claridgeovom apartmanu, Abramović za BBC Culture kaže: "Stvarno je teško predstaviti rad  na način koji nije zastario. Neki od radova imaju tu energiju koja je preživjela vrijeme. Uvijek me zanimala dokumentacija i kako predstaviti posao za budućnost kada mene ne bude ili iza mene ništa ne ostane."

Od 14. marta  do 31. maja 2010., 736 sati i 30 minuta Abramović je sjedila za stolom usred MoMA-ine retrospektive svojih radova s posjetiteljima koji su pozvani da sjednu nasuprot njoj, u tišini. Kroz performans  koji se zvao "The Artist is Present" nosila je u sebi sav svoj rad i svoju umjetnost. Ali taj rad se nije pojavio na  retrospektivnoj izložbi u prostoru  Kraljevske akademije.

"Ne idem tamo jer će ljudi htjeti napraviti selfie sa mnom. Oni su tamo da vide posao, a ne mene" - rekla je .

Dakle, velika je razlika između-biti s Abramović kad ona nastupa i kad ne nastupa. Barem u vlastitoj samopercepciji. Za razliku od izložbe u newyorkškoj MoMa-i, Abramović se, potpuno izbacivši taj rada iz sadašnje retrospektivne izložbe,i sama pita- opstaju li radovi sami bez njezine fizičke prisutnosti?

Zanimljiva podijeljenost mišljenja i stavova se stvara u kulturnim krugovima dok je Abramović u Londonu. Dok se njezina vlastita djela prikazuju na Kraljevskoj akademiji, Institut Marina Abramović (MAI), koji je osnovala 2007. kako bi pomogla razvoju izvedbene umjetnosti, ovog vikenda  organizira "preuzimanje" preko Temze u Southbank Centre.

"Problem s kojim se uvijek susrećemo je kako predstaviti novi rad, a da uz njega ne prikačimo svoje ime", kaže ona. "Nadam se da je ovo samo privremeno jer kad se ti ljudi jednom uvjere u moju prisutnost, onda više ne trebam biti tamo. Moram se ukloniti. Postajem prepreka vlastitom radu."

Taj novi rad Marinew Abramović odgaja generacije performativnih umjetnika, sposobnih za izvođenje dugotrajnih djela koja govore o njihovim osobnim motivacijama. Njeni su ciljevi globalni, postavljajući kolektivne izložbe  diljem svijeta, a za ovu je sesiju odabrala 11 umjetnika iz Južne Amerike, ostatka Europe i Azije. Dok će Abramović biti tu na početku i na kraju "preuzimanja" kako bi publiku upoznala s radom, između će dati priliku  svojim  umjetnicima  da govore sami za sebe.

Godine 1973. Abramović je izvela "Ritam 10"  na Edinburškom festivalu. Prilagođavajući slavensku igru u kojoj igrač zabada nož među prste, pijući piće svaki put kad se porežu, Abramović je koristila deset noževa i dva magnetofona kako bi izvela i snimila opasan podvig dok se nije deset puta ranila. Zatim je zastala, ponovno pustila snimku i pokušala reproducirati isti ritam i obrazac pogrešaka koje je napravila prvi put.

U Walk Through Walls Abramović se prisjeća: "Osjećaj opasnosti u prostoriji ujedinio je promatrače i mene u tom trenutku: ovdje i sada, i nigdje drugdje". Na retrospektivi Kraljevske akademije, rad je prikazan kao duga serija fotografija, sa zvučnim zapisom koji se pušta sa zvučnika u kutu sobe. To je djelo koje se bavi prirodom reperformancea, pokušaja rekreacije, ali nikad nesposobnosti za postizanje točno istih ritmova. Jedinstvenost trenutka umjetničkog stvaranja je sama umjetnost.

Govoreći o svojim djelima iz sedamdesetih, Abramović priznaje da se takvo djelo sada ne bi moglo izvoditi. "Tvoja je sloboda ograničena ovime", kaže ona, "i onda si toliko zabrinut za ono što govoriš, da te ne razapnu." Čini se da se klima neprijateljskog odgovora na njene  radove pogoršala od njene rane karijere, prelazeći izvan ograničenja umjetničkih prostora do opće kulture koja ne dopušta izvedbeni rizik.

Kada je Abramović počela razvijati svoju umjetnost, opasnost je bila imperativ. Ali kako je sazrijevala, shvatila je da umjetnost ne mora biti ružna ili zastrašujuća da bi imala značenje.

Jedna od nove generacije umjetnika koji nastupaju na MAI Takeoveru je Cassils, transrodna umjetnica koja koristi materijal svog tijela kako bi istražila fizičku fluidnost roda. Njihova izvedba "Tiresias", pokazuje kako svojom toplinom tijela tope neoklasične grčke muške torze isklesane iz leda. Upitana o ulozi opasnosti u performansu, Cassils kaže za BBC Culture da je pogrešno mišljenje da performans mora uključivati fizički rizik.

"Provodim istraživanja, savjetujem se sa stručnjacima i podvrgavam se režimima treninga kako bih razumjela ograničenja svog tijela", kaže. "Moja praksa je njegovanje duboke somatske veze kako bih mogla poštivati, produbljivati i brinuti se za svoje tijelo. Kako se nalazimo u sve većem vremenu ugnjetavanja i nasilja, ovo usklađivanje je najvažnije."

Na pitanje-Zašto Abramović svojim radovima još uvijek izaziva oluju, treba reći kako je to vjerovatno u skladu sa samim zaokretom koji je u umjetnosti načinila svojim performansima- da u takvoj  postoje oblici odgovora i meditacija na neke šokantne podražaje. To zapravo govori da je i sama umjetnost kontroverzna.

Godine 1977. Abramović i njezin partner Ulay stajali su goli na uskim vratima u Galleria Comunale d'Arte Moderna u Bologni. Tekst pokraj njih glasio je: "Nevažno. Tako nevažni ljudski čimbenici kao što je nečija estetska osjetljivost. Prevladavajuća važnost nevažnih stvari koje određuju ljudsko ponašanje."

Pod nazivom  "Imponderabilia" , djelo je tjeralo posjetitelja na donošenje bezbrojnih odluka o tome kako se snaći u ovoj društveno nepoželjnoj situaciji na koju ne postoji pravi odgovor. Djelo je ponovno postavljeno i u londonskoj galeriji Kraljevske akademije, s parom golih izvođača koji su zamijenili Abramovićevu  i Ulaya,uključujući sav protokol oko postavljanja performansa poput  zaštitara, ograničenja fotografiranja, psihijatrijsku podršku za umjetnike i tako dalje.

Ipak, uprkos  mjerama zaštite, "Imponderabilia"  je ponovno izazvala oluju.

"Britanska publika je tako puritanska", kaže Abramović, odgovarajući na kontroverzu da na izložbi postoje prave gole figure. "Tako je zanimljivo da je to isto pitanje koje mi se uvijek iznova postavlja nakon 55 godina moje karijere. Zašto je to umjetnost i zašto postoji golotinja? Nikada se neću naviknuti na to." Drago joj je barem što na njena djela niko nije ravnodušan i što ona izazivaju  toliko mnogo različitih odgovora kod ljudi koji ih  dožive.

"Uvijek sam govorila da javnost dovrši posao. Nikad ne treba reći sve"- kaže umjetnica.

I, Nakon što su Abramović i prva generacija umjetnika performansa 1970-ih srušili pravila i tabue svijeta umjetnosti, čini se da su oni ponovo  izgrađeni, ovoga puta sa još  odlučnijom razboritošću.

Također je istina da je dugotrajna izvedbena umjetnost uvelike nestala iz javnih galerijskih prostora, barem u Ujedinjenom Kraljevstvu. MAI Takeover u Southbank Centru, koji će ispuniti prostore Queen Elizabeth Halla, uključujući svlačionice, dvorišta i podzemne prostore koji su obično zatvoreni za javnost, bit će potpuno novo iskustvo za mlađu generaciju posjetitelja. Brazilska umjetnica Paula Garcia kaže za BBC Culture da je to razlog zašto osjećaj opasnosti i nepredvidivosti još uvijek ima vitalno mjesto u performansu. "Oboje pokreću promjenu stanja", kaže ona, "to je kao da tijelo, u tom trenutku u akciji, uspijeva izaći iz inercije."

Garcijino djelo, Noise Body – It’s Not Done Yet, obećava razbiti tradicionalnu, statičnu prirodu umjetnosti pozivajući svoju publiku da pokrije svoje tijelo industrijskim željeznim ostacima koji će se pričvrstiti magnetima. "Zvuk čavala koji se bacaju na tijelo prekriveno magnetima snažan je podsjetnik na opasnost", kaže ona. "Ljudi bliski djelu osjećaju zvuk zvuka u svom tijelu, pa je kao da se radnja događa izravno njima." Kao i kod mnogih izvedbenih djela, uključujući one koje je postavila Marina  Abramović, Noise Body istražuje radikalnu slobodu tijela kroz umjetnost, onu za koju Garcia vjeruje da su mnogi od nas zaboravili.

Svako djelo "u preuzimanju" odgovarat će specifičnom prostoru u kojem se postavlja. To je osobito slučaj sa Sandrom Johnston, čija je praksa ukorijenjena u procesima improvizacije. Komad koji će izvesti, Shutter, odvija se kroz pet dana preuzimanja, a naslov se odnosi na strukture zvane kapci na kojima su izgrađeni potporni stupovi dvorane Queen Elizabeth. Osvrćući se na podrumski prostor u kojem će raditi, Johnston kaže za BBC Culture: "Iskustvo je oblikovano načinom na koji svatko od nas pojedinačno razumije prostor". Ona opisuje "sudar" između očekivanja umjetnika i stvarnog susreta s publikom kao prostorom  u kojem egzistira umjetnost.

Raznolikost Abramovićinog kustosiranja preuzimanja odražava njezinu viziju budućnosti umjetničkih prostora. Ona citira ravnatelja muzeja i historičara  umjetnosti Alexandera Dornera (1893.-1957.): "Novi tip umjetničkog instituta ne može biti samo umjetnički muzej kao što je do sada bio, nego nikakav muzej. Novi tip bit će više poput nekog  proizvođača nove energije." Upravo tu energiju ona sada želi iskoristiti i učiniti dostupnom u dosad neviđenim razmjerima. Muzej, kaže ona, "nije mjesto gdje razmišljate o onome što se dogodilo u prošlosti, već o onome što je sada."

Upravo ovaj odnos između umjetnosti i publike suština je razumijevanja rada Marine Abramović. Praksa bi se mogla nazvati "dugotrajna izvedba", ali zapravo je to prolazna stvar – nešto što se mijenja u prirodi sa svakom sekundom koja prolazi, i nikada se ne može vratiti. Većina ljudi koji poznaju Abramović nikada nisu bili u istoj prostoriji s njom, a kamoli doživjeli originalno uprizorenje djela po kojima je poznaju. U igri je kontradikcija – Abramović je umjetnost performansa stavila  u mainstream, a da većina tih ljudi uopće nije bila dijelom te umjetnosti.

"Zbog toga mi je nevjerojatno važno pomoći mlađoj generaciji", zaključuje umjetnica . "Ne trebaju prolaziti kroz pakao kao što sam ja prošla. Imam znanje i imam toliko iskustva da im mogu pomoći. Pronalazimo mjesta, prikazujemo različite umjetnike, različite radove u različitim zemljama. I kad dobiju ugled, mogu početi živjeti od svog rada."

Zanimljivo je da ponovno uprizorenje vlastitih djela Marine Abramović još ima moć potaknuti snažne reakcije, što je pokazala retrospektiva u galeriji Kraljevske akademije, no prava snaga koja odražava nepredvidivost izvedbene umjetnosti su umjetnici koji se istovremeno pojavljuju u Southbank Centru. Oni ukazuju na neizvjesnu budućnost umjetnosti, ali to je ono što je održava na životu.

Za kraj, Abramović ističe da ne mora svaki performans biti ozbiljan. Humor je također bitan, pa želi ispričati vic: "Koliko ti treba da popraviš žarulju u kontekstu izvedbe? Ne znam, bila sam tamo samo šest sati."

Izložba Instituta Marina Abramović je u Queen Elizabeth Hallu u londonskom Southbank Centru od 4. do 8. oktobra . Marina Abramović učestvuje  4. i 8. oktobra  (sesija jedan), a prisutna je i u raznim drugim terminima tokom izložbe.

Retrospektivna izložba  Marine Abramović, povodom 50 godina njene umjetničke karijere, publici će biti dostupna u galeriji  Kraljevske akademije do 1. januara  2024. godine.

federalna.ba/BBC