Majke i žene Srebrenice i Podrinja obišle masovna stratišta najmilijih

Porodice žrtava genocida u Srebrenici danas su obišle stratišta u Podrinju na kojima je od 11. do 17. jula 1995. godine strijeljano više od osam hiljada žrtava genocida u Srebrenici. Položeno je cvijeće i proučena Fatiha na mjestima na kojima su srebrenički Bošnjaci masovno i na zvjerski način ubijeni.

11. jula 1995. godine nekoliko stotina srebreničkih Bošnjaka je odvojeno od svojih porodica u UN-ovoj bazi u Potočarima i dovedeno u Bijelu kuću. Među njima je bio i Kiram Smajić, suprug Mevle Smajić, koji je nedugo zatim strijeljan. Njegovi posmrtni ostaci su pronađeni u masovnoj grobnici u Zelenom Jadru.

“Odvojili su ga od mene, nije samo njega nego je bilo na hiljade. Ovdje je bilo puno garderobe koju su ljudi ponijeli što im treba. Odvojili su ga, tu su ga odveli i od tada mu se gubi svaki trag”

Na fubalskom igralištu u Novoj Kasabi 13. jula 1995. godine bilo je zatočeno oko hiljadu i 200 srebreničkih Bošnjaka koji su nakon toga strijeljani. Među njima je bio i jedan brat Vasvije Kabilović-Kadić. Drugi je strijeljan u Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici.

“Moj brat Kemal je ubijen je ovdje u Kasabi. Imao je samo 30 godina. Brat Ismet je imao 25. Ubijen je u Kravici. On je nosio ranjenika sa još trojicom. Naređeno im je da unesu u autobus. I oni su ostavili ranjenika. Tu su strijeljani i tu im se gubi svaki trag”

Istog dana, oko hiljadu i 300 zarobljenih srebreničkih Bošnjaka sa livade u Sandićima i drugih mjesta je prebačeno u Zemljoradničku zadrugu u Kravici, gdje su strijeljani. Na ovom mjestu su ubijeni suprug Fadile Efendić i suprug Šuhre Sinanović.

Fadila Efendić je predsjednica Udruženja Majke Srebrenice: “Kad dođem ovdje, sjetim se kako li je moj Hamed ubijen, kako li je dušu pustio. Svaki put, svaki dolazak je sve teži i teži. Bez obzira na to što vrijeme prolazi, još pogotovo što je pronađen bez glave. Poslije, na istom mjestu, u Zelenom Jadru je pronađena lobanja”.

Predsjednica Udruženja Žene Podrinja Bratunac Šuhra Sinanović podsjetila je kako su na mjestu gdje su njihovi najmiliji na najsvirepiji način ubijani: “Među njima je i moj rahmetli muž Muris Sinanović. Pratila sam suđenja u Beogradu za ova djela koja su počinjena nad ovim nevinim žrtvama. Međutim, za ovo niko nije odgovarao”.

Dan kasnije, 14. jula 1995.godine, u osnovnoj školi u Orahovcu kod Zvornika bilo je zatočeno oko hiljadu srebreničkih Bošnjaka koji su strijeljani na obližnoj livadi. Istog dana, više od hiljadu žrtava genocida u Srebrenici bilo je zatočeno u osnovnoj školi u Petkovcima kod Zvornika.

“Jedan od preživjelih kaže da mu se krv lijepila na tabane prilikom izlaska. Da je vidio ovdje nekoliko kamara mrtvih tijela. Kako su izlazili, ponovo su ih tukli”, govori Hasan Hasanović, kustos Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

Jedan od dvojice preživjelih, Nedžad Avdić danas nije mogao da govori tokom obilaska stratišta na kojem su porodice žrtva genocida položile cvijeće i proučile Fatihu ubijenim srebreničkim Bošnjacima. U noći 14.jula 1995.godine iz škole u Petkovcima zatočene žrtve genocida su odvedene na branu mulja zvorničke Glinice, gdje su strijeljani. Tu je strijeljan Samir Hotić, sin Kade Hotić, koji je pronađen u sekundarnoj masovnoj grobnici u Liplju.

“Kad god dođem ovdje, jako čudno se osjećam. Koliko je patio? Koliko ga je boljelo? Da li je odmah bio mrtav? Što je morao doći? Što su ga morali ubiti?”

Dan poslije, oko hiljadu srebreničkih Bošnjaka bilo je zatočeno osnovnoj školi u Ročevićima, koji su odvedeni na šljunkaru u Kozluku, gdje su strijeljani. 16. jula 1995. godine oko hiljadu i 200 zarobljenih srebreničkih Bošnjaka je prebačeno u grupama na Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su strijeljani. Istog dana najmanje 500 žrtava genocida bilo je zatočeno i strijeljano u Domu kulture u Pilici. Masakr niko nije preživio.

federalna.ba