Maggie Nelson: Od Taylor Swift do Sylvie Plath – ženska ambicija, kreativnost i patrijarhat

„Šta Taylor Swift i Sylvia Plath imaju zajedničko, i da li je Kamala Harris trebala javno govoriti o svojim političkim ambicijama? Maggie Nelson, autorica romana “The Argonauts” u svojoj knjizi također se osvrće na poeziju, pop muziku  i pitanje patrijarhata.

Kako za The Guardian piše Arifa Akbar, spisateljica Maggie Nelson je nepopravljiva obožavateljica Taylor Swift. Poznaje njenu diskografiju, u razgovoru ubacuje stihove pjesama i kaže da je svoju porodicu odvela na koncert pjevačice u Vancouver, u okviru njenem Eras turneje. Dakle, ona je prava Swiftie? Čini se da Nelson nije sasvim zadovoljna konotacijama tog izraza, ali ljubav  prema Taylor Swift je stvarna. Toliko stvarna da je napisala knjigu o kantautorici milijarderki, ili bolje rečeno, zajedničku analizu Swift i Sylvia Plath, koja se ponavlja u većem dijelu Nelsoninog opusa.

Ideja da se povežu ove dvije kulturne ikone, koje po senzibilitetu djeluju kao potpune suprotnosti – jedna melanholična američka pjesnikinja, druga savršena američka poster djevojka – sinula joj je kada je čula Swiftin album iz 2024. godine, "The Tortured Poets Department" (Odjel napaćenih pjesnika).

Pored književnih referenci na F. Scotta Fitzgeralda, Dylana Thomasa i Shakespearea, album nosi jake odjeke Sylvie Plath kroz introspektivnost i emocionalni nemir. No knjiga je počela dobijati oblik tek nakon razgovora s Albom, prijateljicom njenog 13-godišnjeg sina. „Pravili smo narukvice, i ona je rekla: ‘Jesi li ikad čula za Sylviu Plath?’ Smatrala sam to smiješnim jer sam pisala svoj dodiplomski rad o Plath, a bila sam gotovo 40 godina starija od nje. Rekla sam: ‘Jesam, čula sam za Sylviu Plath.’ Dok sam sjedila tamo, pomislila sam, ova djeca ne žele da pričam o ovoj temi, ali imam puno toga za reći jer sam o tome razmišljala cijelo vrijeme.“

Iz tog trenutka nastao je roman The Slicks (Majstori), prošireni esej veličine knjige koji je posvećen Albi. Nelson je već pisala o pop muzičarima: u romanu Like Love (Kao ljubav) razmišljala je o Princeu i Björku. U svojoj novoj knjizi predstavlja Swift kao pjesnikinju i tekstopisca. „Pjesme kroz nju jednostavno prolaze“, kaže, misleći na nevjerovatnu produktivnost zvijezde. „Kao što je Plath rekla, “krvni mlaz je poezija, nema zaustavljanja.“

Nelson stvara svoja djela iz same srži života - iz one sirove, emocionalne energije koja pokreće poeziju i umjetnost. Bila je pjesnikinja prije nego što se posvetila publicistici i razvila svoj stil eksperimentalne umjetnosti, ponekad pisane u nečemu što podsjeća na hibrid stiha i proze. Stekla je ogromnu bazu fanova knjigama poput "Bluets", tužnom hvalospijevu plavoj boji, te romanom "The Argonauts"- u kojem piše  o majčinstvu, obitelji i queer identitetu.

Maggie Nelson, Fotografija: Bridgeman Images

Sada je Nelson ta koja obožava slavnu osobu. Sjedila je iza scene na međunarodnom književnom festivalu u Edinburghu krajem avgusta, sa neformalnim izrazom lica bez šminke i lakoćom u ophođenju. Šta je to kod Taylor Swift što privlači i djecu i priznate pisce? „Mislim da je jedna od najljepših stvari kod fenomena Taylor Swift slavljenje njene kreativnosti i moći … Ona ljudima (mnogo djevojaka, ali ne samo djevojaka) pokazuje oblik slave, ponos na sebe i na ono što su postigli.“

Slava, i njen odnos prema ženama, je srž knjige. Oni koji je žele očajnički, ali je nikada ne dobiju (Plath se ubila, nikada ne saznajući koliko bi slavna postala), oni koji je imaju u zadivljujućem izobilju (Swift), i oni koji je potpuno odbacuju (povučena pjesnikinja Emily Dickinson).

Ni Plath ni Swift nisu krile svoje ambicije; obje su težile velikoj slavi. Sjena treće, neimenovane ambiciozne žene nadvija se nad knjigom "The Slicks", Kamale Harris, koja, prema Nelson, koristi prikriveniji pristup. „Pisala sam esej sve do izbora (koje je Harris izgubila) i bilo je gotovo kao da ti srce stane u grudi dok to pišeš. Mnogi su primijetili da Harris nikada nije rekla ‘Hoću to’. To joj je dato kada je [Joe] Biden odstupio. Tu je bilo nešto u vezi s tim što je u potpunosti poništilo problem ‘Hoću ovo veliko’. Mislila sam da je to fascinantno. Čula sam ljude koji kažu: ‘Pa, to će joj dati bolju šansu jer da je stvarno htjela, ljudi bi je mrzili.’“

Dakle, knjiga cilja na duboko ukorijenjeno kulturno uvjerenje da očito izražena ženska ambicija – i njeno javno pokazivanje – zaslužuje kaznu. Tu dolazi do izražaja Swiftino smjelo željenje i postizanje cilja. Njena produktivnost i profil analizirani su kroz prizmu antičke Grčke, kao i Freudove teorije o ženskoj „histeriji“. Ova historija se temelji na mizoginijskoj pretpostavci da žene koje istražuju svoj lični život za umjetnost na neki način „ubrizgavaju“ sebe. Utišavanje tih glasnih žena je dio istog patrijarhalnog odgoja, sugerira Nelson, čak i danas. „Postoji nešto u vezi sa željom i imenovanjem te želje – što mislim da su Plath i Swift radile – što je još uvijek za ženu kazneno polje.“

To se ne raztlikuje mnoho od sudova koji ponekad okružuju Nelsoninu intimnu, granice koje ruše fikciju, ili, šire gledano, memoare koje pišu žene. „Ne bi bilo pogrešno reći da u polju autobiografije žene imaju drugačije iskustvo,“ kaže Nelson. „Na neki način nas se smatra etičkim čuvarima za našu djecu, roditelje, za ljude koje poznajemo. Ideja da se otkrivaju stvari radi umjetnosti nosi mnogo više etičkog tereta jer žene ne bi trebale preuzimati takve slobode bez dubokog razmišljanja o svakom faktoru kako bi sve to što one rade moglo uticati na nekoga drugog.“

„Odrasla sam u queer i punk svijetu – zanima me ko ima pravo biti dio mainstreama.“

Knjiga "The Slicks" povezana je sa još jednom knjigom koju je Nelson ove godine objavila, Pathemata: Ili Priča o mom ustima. Naslov (preuzet iz grčkog za „patnju“) nosi daleke odjeke Plathinih riječi: „Ne želim da drugi koriste moja usta, želim da drugi koriste mene.“ Usta koja se ovdje promatraju su Nelsonina vlastita. To su memoari pomiješani sa snovitim pejzažima: Nelsonina hronična i neobjašnjiva bol u vilici, ali i nemogućnost zdravstvene zaštite, pa možda i kolektivna bol izazvana pandemijom Covida.

Njena kreativnost je bila ugušena iskustvom lockdowna, plašila se da nikada više neće pisati, pa je knjiga nastala nenamjerno: „Mislila sam da ću se igrati ružnim sadržajem koji nikada ne bih objavila.“

Dio materijala dolazi iz dnevnika bola koji je vodila više od decenije: zapis nebrojenih posjeta doktorima, zapis lijekova, terapija i njihovih ishoda – o podignutoj i slomljenoj nad..., sve to  evidentirano na njenom desktopu. Takođe je počela zapisivati snove, i te dvije datoteke su se sudarile da formiraju premise za Pathemata. „Mislila sam da će biti smiješno spojiti ove dokumente. Mnogi koji su čitali rekli su: ‘Bila si tako ljuta zbog bolesnog naratora.’ Ali bila si vrlo svjesna određenog žanra dijagnoza i žalbi. Pokušavala sam razmišljati: ‘Koja je sljedeća stanica nakon toga gdje mogu stići?’“

Možda nije smiješno do te mjere da se glasno smiješ, ali postoji neugodan humor i tiha, zapaljiva apsurdnost u istragama i obećanjima stomatologa, doktora, alternativnih terapeuta i „guru-a“. „Možda zato što živim u Kaliforniji, ja  sam tolerantnija … Mnogi od tih ljudi stvarno vjeruju da pokušavaju pomoći. Za mene je više patosa u tome što oni misle da mogu pomoći. A za bilo koga sa hroničnim bolom postoji vrsta spirale srama gdje želiš biti pacijent koji se vraća za tri sedmice i kaže: ‘Učinila sam sve to i osjećam se mnogo bolje i vi ste sjajni.’ Kada se osjećaš bespomoćno, to je vrlo tužan prostor za oboje [pacijenta i doktora].“

Sylvia Plath, Fotografija: Granger/Historical Picture Archive/Alamy

Knjige Maggie Nelson često su tanke, kao što je i Pathemata. Ona u svojoj sažetosti referira Plath koja „spaljuje sve sporedno“, ne ostavljajući nijednu suvišnu riječ na stranici; Nelson se može smatrati da teži istom osnovnom redukcionizmu. Ipak, paradoksalno, sjeća se da je bila „neizmjerno pričljiva“ kao dijete. Kako je postala tako škrta na papiru? Kroz „tone“ uređivanja, kaže ona. „Počela sam kao pjesnik gdje imate duge sesije izlijevanja misli, a onda doslovno klesate … Režete da biste to oblikovali, tako da vjerojatno radim nešto slično. Pravila sam ovu knjigu [Pathemata] tako malu da sam stalno sebi govorila ‘Nemoj da je svedem na ništa.’“

Dakle, zaista spaljuje sve sporedno? „Da, mislim da da. Iako u The Slicks branim Taylor Swiftin višak.“ Vraćamo se pjevačici, koja na neki način predstavlja vlastiti paradoks u Nelsoninom književnom životu. Kao sjajna, tipično američka zvijezda, zajedno sa svojim poznatim poslovnim talentom i „lean-in“ feminizmom, Swift je stvorenje mainstreama, dok Nelson boravi u znatno marginalnijem prostoru. To, kako kaže, upravo čini privlačnost: „Dio zadovoljstva je biti doveden do nečega što je, u usporedbi sa svijetom u kojem sam odrasla, koji je bio više queer i punk, vrlo normcore … Upornost da budete dio toga je način da nastavite inzistirati da ste dio te kulture.“

Primjer koji navodi je Super Bowl, sada sinonim za Swift i njenog fudbalera zaručnika Travisa Kelcea, ali i srce popularne američke kulture. „Volim fudbal, pa sam gledala, ali tamo su bili ti antitrans reklame koje je Trump puštao. Priređivali smo zabavu da gledamo utakmicu i signaliziralo je da ‘ovo nije za vas’. Zanima me ko ima pravo biti dio mainstreama. Neću odustati od toga.“

Živjeti usred Trumpovske politike i spornog pitanja trans identiteta unutar svoje porodice (živi u Kaliforniji sa sinom i partnerom koji nije rodni konformista, sa umjetnikom Harryjem Dodgeom), to mora nositi svoj vlastiti disonantni teret? „Trenutno nije strašno za moju porodicu, ali svakodnevno se radi o pomičnim pijescima na kojima će ranjiva tijela biti brutalizirana,“ kaže ona, gradeći svoj blago izraženi bijes. „Mnogo mi znači sloboda. Neću da mi se drži lekcija od ljudi koji namjeravaju da je oduzmu. Napisala sam knjigu o tome [On Freedom], o dva najveća diskursa u Sjedinjenim Državama: jedan o ukidanju ropstva/ građanskim pravima, i drugi od bijelih supremacista. Oni su oduvijek prisutni u Americi.“

Na pitanje da li se Amerika trenutno suočava s problemom bijelog supremacizma (vjerovanje da je neka grupa ljudi bolja ili jača od drugih i da bi trebala imati više moći ili privilegija)., Nelson odgovara: „Da li mislite na Trumpa? Sigurno. Vrlo je očigledno u čemu se svi nalazimo.“

Možda je upravo sposobnost za radost koju Nelson opisuje kao prisutnu u muzici Taylor Swift, neophodno svjetlo koje pomaže da se odagna ova tama.

Na pitanje hoće li Nelson ići na koncert Life of a Showgirl, ona odgovara da to zavisi od toga da li će njen sin i dalje biti Swift fan, ali i od toga da li će moći opravdati cijenu ulaznica. Prošle godine je napravila direktnu zamjenu između prodaje licence za knjigu Bluets, koja je adaptirana u predstavu u Londonu, i odlaska na koncert. „Željela sam povesti sina i njegovog prijatelja na Eras turneju, ali je bilo preskupo. Dvoumila sam se oko licenciranja predstave, ali onda sam shvatila da bi to otprilike koštalo isto kao i odlazak na turneju. U Taylor Swift duhu, pomislila sam – prodaću licencu i otići na koncert.“

Dakle, smije se, ako se to ponovi, bit će tamo zbog Showgirl. Swiftonomija, zaista.

Knjiga "The Slicks" Maggie Nelson će biti objavljena 13. novembra (Fern). 

federalna.ba/The Guardian