Kuća bez krova – Saida Mustajbegović

**

Dobro je čitati ... čitajući ulazimo u drugačije stvarnosti, koje utiču i na našu stvarnost, preoblikujući je, oplemenjujući je ...

**

Pripovjedačica i pjesnikinja, Saida Mustajbegović studirala je sociologiju, novinarstvo i književnost u Sarajevu. Bila je novinarka, kolumnistkinja i urednica u nekoliko domaćih medija, danas profesionalno fokusirana uglavnom na društvena i humanistička istraživanja. Istražuje transgeneracijske traume i narative koji se reflektuju u kulturnim obrascima Balkana te utjecaje i dosege angažirane umjetnosti između dva svjetska rata ali i danas. Piše prozu i poeziju, u kojima se raznolikost i međusobno prožimanje bosanskog društva prepliću s umjetnički utjecajima. Oblast interesovanja joj je i dokumentarnim film.  Priče Saide Mustajbegović objavljene su u zajedničkim zbirkama „Ključ je ispod otirača“ u izdanju Francuskog i Goethe instituta te u zbirci „Literarno mjerenje grada, u izdanju Goethe instituta i Bosch-a. Ova zbirka je paralelno objavljena u našoj zemlji i u Austriji. Prva priča „Čipka od azbuke“ Saide Mustajbegović objavljena je u časopisu „Odjek“, a prvu zbirku priča Saide Mustajbegović „Kuća bez krova“ objavila je Izdavačka kuća Buybook, 2017.godine.

**

Riječ kritike  - U romanu Flaubertova papiga Juliana Barnesa neki engleski doktor, zaljubljenik u Flauberta, prelazi u Francusku da prati tragove autora i njegovih junaka. (...) To je izvanredno pisan tekst, ali to postaje velika literatura negdje pred kraj kada saznajemo da se doktorova supruga otrovala na isti način kao i Emma Bovary. U priči 'Kuća bez krova' Saide Mustajbegović riječ je o vožnji taksijem po Sarajevu, po njegovim brdima i vijugavim sokacima. Prožeta je sjećanjima, mislima, komentarima, i također je vrlo dobar tekst koji postaje dobra književnost na kraju kad prikaže staricu koja vadi hranu iz kontejnera, besprijekorno čisto odjevenu, osim što su bijele pantalone zamrljane žutim flekama nastalim iz upravo uzete konzerve. (...) Ova zbirka priča iskače iz prosjeka i po svojoj vrijednosti i po svojoj vrsti i ne spada među one ‘aktuelne‘ proze koje su preplavile naš književni život. – akademik Tvrtko Kulenović 

**

Riječ kritike -  Svaka priča je jedno intimno putovanje u svijet autoricinog glavnog junaka i razotkrivanje nekog bola koji je junacima priča potpuno promijenio život, često ih bacajući u očaj i ne-mjesto iz kojeg nema izlaza. Veoma je zanimljiva perspektiva iz koje nam Mustajbegovićka priča svoje priče. Jednom je to ženska sposobnost uočavanja detalja, drugi put je hladni pogled stranca koji iz svoje perspektive pokušava čitati grad, zatim je to uranjanje u dušu djevojčice kad ‘Uniforme‘ odvode oca. - Dragana Tomašević

**

Riječ kritike - Iako vreme u knjizi ima raspon od otprilike jednog veka, a geografski je utemeljeno u Bosnu i Hercegovinu, preciznije, Sarajevo, ono u pričama Saide Mustajbegović dobija univerzalnu dimenziju večnosti. Reč je o stvarnosnoj prozi čije je uporište nedavni rat, od kojeg se ide u prošlost i zaustavlja u onim njenim čvorištima koja su najpresudnija za podupiranje autorkine ideje o demonskom u čoveku, koje konstantno razgoreva lomaču istorije. Tako, recimo, priča „Čipka od azbuke“ govori o četrnaestogodišnjoj curici koja, uz heklanje, strasno uči slova jer sanja o tome da čita koliko joj duša želi. Majka je provodadžilukom uništava život, i rezultat je poražavajući: patrijarhalna sredina opstaje, trajno zatirući individualnost i slaveći pokornost. Pojedinačne sudbine u pričama Saide Mustajbegović gaze se i u vremenu odmah posle „Drugog svetskog rata“, i svaka od njih je izbeglička, lutalačka, utamničena… a onda se gledaju, kao u „Jutru u kome sam odrasla“, u ramu skorašnjeg rata kroz dete presahlih suza koje naglo odrasta i preuzima ulogu majke čije su suze nepresušne za mužem koga samo zato što je druge vere doskorašnji komšija „veliki pravoslavac“, odvodi u nepoznato. Povratak oca ne može osušiti suze, niti vratiti nevino detinjstvo prerano sazrele dece… Knjiga „Kuća bez krova“ Saide Mustajbegović nalikuje starim usmenim pripovedanjima, lakim, zvučnim, jezički bogatim, duhovitim, ali i ironičnim. Iz senki brojnih ratova, raseljavanja, raskućenja i beskućništva, povremeno probija pristrasnost pripovedača a ponegde se nađe i zrnce patetike. Ali to ne ugrožava dobro date likove, muške a pogotovu ženske, bilo iz tačke gledišta prvog lica ili neutralnog pripovedača. U zbirci priča „Kuća bez krova“ zanimljiv je i odnos autorke prema jeziku. Koristeći turcizme u cilju autentičnosti atmosfere, Saida Mustajbegović one dobro poznate objašnjava u fusnoti dok značenja drugih, dosta retkih, prenebregava. Takav odnos prema jeziku daje knjizi jednu sasvim novu, neknjiževnu dimenziju koja je u ovom regionu od presudnog značaja jer otkriva svu tragiku naših sudbina, zavisnu od odgovora na pitanje: „Koliko se dobro poznajemo?“ A odgovor samo mi znamo – Anđelka Cvijić, portal časopisa Danas

**

Urednica – Selma Dizdar

Ton-majstor – Senad Ćesko

Izvor / foto – Selma Dizdar