Krvavi kraj talijanskog intelektualca i književnika: Posljednje proročanstvo Pier Paola Pasolinija

Pier Paolo Pasolini, jedan od najvažnijih talijanskih intelektualaca i umjetnika 20. stoljeća, ubijen je oko ponoći 2. novembra 1975. Njegovo krvavo tijelo pronađeno je sljedećeg jutra na napuštenom zemljištu u Ostiji, na periferiji Rima. Tjelo je bilo toliko teško izudarano da je njegovo lice gotovo neprepoznatljivo. Pasolini je imao 53 godine, a njegova posljednja, skandalozna filmska kreacija još je bila u montaži. Talijanski mediji sljedećeg dana objavili su fotografije 17-godišnjeg mladića optuženog za njegovo ubojstvo, dok je javnost odmah povezala tragediju s Pasolinijevim seksualnim životom, dajući prednost jednostavnoj i senzacionalističkoj priči o “nepromišljenom susretu” s maloljetnikom.

Život koji je provocirao i nadahnjivao

Neki životi i smrti postaju simbolični, a način na koji Pasolini umire oblikovao je percepciju cijelog njegovog opusa. Njegova smrt, brutalno prikazana u medijima i društvu, tumačena je kao rezultat seksualnog “riskantnog ponašanja”, što je postalo leća kroz koju se interpretira cijeli njegov život. No pitanje ostaje: nije li upravo takva reprezentacija njegove smrti možda bila namjera, da se stvori dojam da je Pasolini sam tražio svoj kraj – moralna kazna za njegovu provokativnu umjetnost i život?

U posljednjim godinama života Pasolini je otvoreno upozoravao na političku i društvenu korupciju u Italiji. Njegovi eseji, objavljeni u Il Corriere della Sera, tvrdili su da Italija nije izašla iz fasizma i da se ekstremna desnica ponovno vraća kako bi preuzela kontrolu. Njegova rečenica “Io so” (“Ja znam”) iz 1974. simbolizirala je njegova saznanja o moći, nasilju i manipulaciji tijekom takozvanih “Godina olova”, razdoblja terora i atentata od strane ekstremne lijeve i desne strane.

Rani život i formativna iskustva

Pasolini je rođen 1922. u Bologni, u vojnoj obitelji. Njegovo djetinjstvo obilježila je udaljenost roditelja i ratni kaos. Nakon što je otac poslan u rat, Pasolini je odrastao u Casarsi, malom ruralnom mjestu u Friuliju, gdje je otkrio svoj jezik, kulturu i erotizam povezan s radničkom i seoskom mladosti. Tamo je naučio i svoj prvotni dijalekt koji će kasnije koristiti u poeziji i romanima.

Tijekom kasnih 1940-ih suočio se s optužbom za “korupciju maloljetnika”, a iako je oslobođen, skandal ga je potaknuo na preseljenje u Rim zajedno s majkom. Ondje je uronio u život u slumovima i rimski ulični dijalekt, koji je postao jezgra njegovih poznatih romana i filmova, uključujući Ragazzi di vita.

Rimski period i filmska karijera

U Rimu se Pasolini uključio u Cinecittà, surađivao s Federicom Fellinijem na filmu Nights of Cabiria, a potom režirao vlastite filmove. Njegova djela poput Accattone, Pigsty i Theorem istraživala su sukobe društvenih klasa i moralnu dekadenciju talijanskog društva. Religijske i klasične teme obrađivao je u filmovima The Gospel According to St Matthew, Oedipus Rex i Medea, a krajnji eksperiment provodi u trilogiji Trilogija života, ekranizirajući klasike poput Canterbury Tales i Decamerona.

Njegov posljednji film, Salò (1975), adaptacija De Sadeovih 120 dana Sodome, predstavlja brutalnu i hladnu kritiku fašizma, nasilja i moći. Film je vizualno subliman, ali emotivno i moralno šokantan, prikazujući totalitarnu kontrolu nad tijelom i umom – i za mnoge gledatelje ostaje neprebolan.

Umjetnik između politike i provokacije

Pasolini je bio stalno pod nadzorom i napadima vlasti i javnosti. Bio je nominiran za Nobelovu nagradu za književnost, a istovremeno se suočavao s trideset i tri sudska procesa zbog navodnih optužbi, uključujući javnu neprimjerenost, blasfemiju i čak izmišljene optužbe poput pokušaja pljačke. Njegova politika nije bila dogmatska, ali uvijek politički angažirana; bio je član Komunističke partije, izbačen zbog svoje homoseksualnosti, i stalno kritizirao društvene nepravde.

U svojim posljednjim intervjuima i esejima Pasolini je predvidio korupciju, rast kapitalizma i povratak autoritarizma. Govorio je o društvu u kojem je “željeti nešto vrlina”, a siromašni kradu fizički, dok bogati koriste financijske instrumente. Njegova djela i intervjui odražavali su viziju svijeta u kojem je umjetnost alat za razotkrivanje istine i moralnog propadanja društva.

Misterija smrti

Jedna od teorija tvrdi da je Pasolini namamljen u Ostiju kako bi vratio ukradene filmske role Salòa. Njegova smrt bila je brutalna: premlaćen, seksualno zlostavljan, a zatim pregažen vlastitim automobilom. Mladić osuđen za ubojstvo imao je minimalne tragove ozljeda, što je dodatno izazvalo sumnju u pozadinske motive i moguće političke implikacije. Pasolini je, poput rijetkih umjetnika, posjedovao dar “drugog vida” – intuiciju i sposobnost opažanja političkih i društvenih kretanja. Njegove posljednje riječi, objavljene nakon smrti, bile su proročanske: društvo je u opasnosti, a svi su žrtve sustava koji potiče pohlepu i nepravdu.

Nasljeđe

Pasolini nije bio savršen – nostalgičan za seoskim načinom života, kritičan prema modernoj edukaciji i socijalnim promjenama – ali njegova umjetnička vizija, moralna hrabrost i pronicljivost ostaju nezaobilazni. Njegova smrt, iako tragična, ne briše nasljeđe: bio je umjetnik koji je do posljednjeg trenutka vjerovao u moć umjetnosti da probudi i promijeni svijet.

Njegova sposobnost da kombinira politički angažman, poetski jezik i filmsku inovaciju, kao i neumorna predanost istini i pravdi, čine Pasolinija trajnim simbolom intelektualnog i umjetničkog integriteta. Iako je nasilno prekinut, njegov glas i vizija i dalje odjekuju u kulturi i politici Italije i svijeta.

federalna.ba/The Guardian