Kihoteske i Sančopanteske – Merima Handanović

**

Dobro je čitati ... čitati poeziju nastalu u tišinama pjesničkog bića, čitati „dok čitav svemir oduševljenja obitava u suznom oku radosti; a svijet biva ispisan tajnama i put nam postaje domom“.

**

Pjesnikinja, lektorica, magistrica jezika i književnosti, uskoro prof.dr.književnih nauka, Merima Handanović, rođena je u Zenici. Njen lektorski potpis je na desetinama predstava u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, a obavlja i poslove predstavljanja ovog Pozorišta javnosti. Brojne književne studije, knjige poezije i proze imaju Merimin urednički i recenzentski potpis. Merima Handanović bila je učesnica i Manifestacije „Šopovi dani na Plivi; bila je i voditeljica radionica kreativnog pisanja na Festivalu Radio Activa u Gradskoj biblioteci Zenica. Poezija i književni osvrti Merime Handanović nalaze se u mnogim međunarodnim zbornicima, te u Časopisu za kulturu Društva pisaca BiH „Život“, Časopisu za kulturu, znanost i društv.pitanja „Motrišta“ i u Časopisu za vaspitanje i obrazovanje dece i odraslih „Blagodarje“ Novi Sad. Merima Handanović svoju prvu zbirku poezije „Kihoteske“ objavila je 2016.godine, a izdavač je Opća biblioteka u Zenici. Zbirku otvara stih Hamze Hume – „Oni koji biraju puteve utrte, ne pale svjetla onima koji dolaze“.

**

Knjigu poezije Merime Handanović „Sančopanteske“ otvara stih iz pjesme „Ne daj se, Ines“ Arsena Dedića – Ja neću imati s kim ostati mlad, ako svi ostarite, i ta će mi mladost teško pasti. Nimalo slučajan odabir i autora i stiha. Naime, Merima Handanović autorica je knjige „Jezik i stil Arsena Dedića“, koja je njen prerađen i proširen magistarski rad. Ova knjiga prvo je stručno djelo koje se bavi poezijom Arsena Dedića na ovakav način. Cijela zbirka je hommage Arsenu, a „Asocijalna pjesma“ posebno mu posvećena.

**

Iz recenzije – Ono što zrači iz čitave ove zbirke Merime Handanović jest snažna proživljenost i rano stečena zrelost. Pjesme iz ove zbirke općenito ne pripadaju tradicionalnoj lirici, ali se u njoj postmodernistički kombiniraju različite razine postojanja i područja zbilje i teksta. Sam naslov „Sančopanteske“ denotira i konotira sve ono što se lirskom tradicionalizmu suprotstavlja ... Pjesnički svijet Merime Handanović konstruiran je neizvjesnostima i nepouzdanostima, slutnjama i domišljanjima, odustajanjima i odjecima, priklonima i razlaganjima, levitacijom i sublimacijom, uzvratima i obratima, egzistencijalnim treperenjem i refleksivnim relativiziranjem ... Nevjerovatan uzlet događa se u ovoj zbirci u tvorbi potpuno novog poetskog jezika, gdje arhaizacija modernog i modernizacija arhaičnog u jeziku daju tačku susreta za pogled u svevremenost čovjeka i njegovu metafizičku i povijesnu sudbinsku zadatost, a poezija tu postaje ontologijom i savremenom mitologijom. Merima Handanović u svojoj zbirci „Sančopanteske“, u svijetu rasapa svih formi, traga za cjelinom, makar u tragovima. Zato je u ovoj zbirci sve u stalnom pomjeranju iz ležišta automatizirane percepcije. Čak se i glas kojim govori lirski subjekt ostvaruje i kao glas Drugog, čime pjesnikinja u vlastiti poetski diskurs uvodi njegovo ukupno, i historijsko, i socijalno, i egzistencijalno, i intimno iskustvo, bez njihovog redukcionističkog razdvajanja - napisala je prof.Emina Selimović o zbirci „Sančopanteske“ u tekstu naslova - Pjesma ne čini da se nešto desi, ona sama je događaj!

**

U svojoj zbirci poezije, simboličnog naziva „Sančopanteske“, autorica Merima Handanović u odnosu na prvijenac „Kihoteske“, daje zreliji i racionalniji pristup svijetu koji je okružuje, svojevrstan upravo karakteru Servantesovog Sanča Panse. Zato se može kazati da je ova zbirka više okrenuta unutarnjem i intimnom. Autorica se u zbirci „Sančopanteske“ ne zalaže za više identiteta, već za jedan jedini sačinjen od svih elemenata koji su ga oblikovali. U jeziku njenih pjesama, u vjerovanjima i načinima života miješaju se orijentalni, bosanski, jugoslavenski uticaji i na taj način oplemenjuje se iskustvo raznovrsnosti i različitosti. Autorica je svjesna činjenice da je svaka religija sklona tome da bude isključiva, dok jezik to nije ... U njenim pjesmama česta je upotreba neolingvističkih termina upotrijebljenih u književnoumjetničkim izrazima, npr. „Sopstvenost u neoizmima“. Upravo zato ona u pjesmama korespondira sa svim vjerskim simbolima, jer je upravo jezik taj koji joj dopušta razna poigravanja i ostvarenja ... Glas lirskog subjekta u pjesmama ne slijedi mode nego ih stvara, a to se prije svega odnosi na kritiku kolonijalizma, totalitarizma, partrijarhata, binarne metafizike, logocentrizma i drugih. Ipak, autorica ne odustaje od estetskog utopizma  poezije i vjeruje u umjetnost kao u posljedni pojas za spasenje – napisala je, između ostalog, u predgovoru ove zbirke poezije prof.Safija Vehabović.

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Izvor / foto – Merima Handanović