Kako opstati u zemlji koja voli pisce, ali rijetko podržava njihovo pisanje?

Završeno je 64. izdanje Sarajevskih dana poezije. Uz obilježavanje osam desetljeća postojanja Društva pisaca Bosne i Hercegovine, književna scena ponovno se ogleda u poznatom pitanju: kako opstati u zemlji koja voli pisce, ali rijetko podržava njihovo pisanje?

Teška su ovo vremena za književnost. Tome svjedoči i činjenica da pisci umjesto podrške najčešće dobijaju aplauz. Umjesto sistema - mit o "usamljenom geniju". A između stvarnosti i retorike – nestaje cijela jedna književna scena.

“Umjetnička udruženja su u teškoj poziciji. Prije su imala neku mjesečnu notaciju iz budžeta, koja je ukinuta prije godinu-dvije, tako da se oslonac nalazi samo u projektima koje institucije oglašavaju, ali to ne može pokriti svakodnevni rad”, ističe Muhamed Ćurovac, predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine.

“Član sam i Društva pisaca Bosne i Hercegovine i PEN centra Bosne i Hercegovine i po mom mišljenju oba udruženja veoma slabo rade. Na mnogim javim konkursima pisci i spisateljice se uslovljavaju temama. Država bi trebala da brine o tome da - bez obzira o čemu pišem - finansijski mogu da vodim barem pristojan život”, kaže pisac Jasmin Agić.

No, pristojan spisateljski život nije ništa više od misaone imenice.

Simptomatičan je i primjer najnovijeg djela "Knjiga za Maju" Marka Tomaša, koje je još prije dvije godine objavljeno u Srbiji i Hrvatskoj. A ovogodišnje bosanskohercegovačko izdanje je prva njegova knjiga koju domaći izdavač potpisuje nakon više od decenije.

“Imao sam potrebu da Marko bude objavljen i u Bosni i Hercegovini, da dobije naš ISBN 387, jer na takav način ukazujemo neko poštovanje i dignitet u ovoj razuđenoj klimi, pogotovo kad je u pitanju izdavaštvo. Nesređeni su odnosi, neuređen sistem finansiranja, otkupa knjiga, o tome bi mogao da pričam satima, koliko je to sve kompleksno, a u principu je vrlo ružno i najmanje se gleda autor”, ističe Ramiz Huremagić, osnivač i voditelj Izdavačke kuće “Omaha”.

Ipak, književna vrijednost ne ostaje neprimijećena. Djelo Faruka Šehića "Knjiga o Uni", u francuskom prijevodu Oliviera Lannuzela, nedavno je osvojilo nagradu Nacionalnog instituta Francuske za jezike i civilizacije Istoka u konkurenciji s ovogodišnjim dobitnikom Nobelove nagrade za književnost.

“Taj nobelovac i ja smo već bili jednom prije toga u konkurenciji za jednu francusku nagradu i on je pobijedio. Onda sam napisao da je sada red da moja knjiga pobijedi, i eto, sad smo jedan-jedan, ja i nobelovac. Već je 14 godina otkako je ta knjiga izašla i još idu prijevodi. Nadam se sada na švedskom, a ove godine je izašla i u Teheranu”, ističe Šehić.

Književnost iz Bosni i Hercegovini putuje, živi, prevodi se, nagrađuje. Autori potvrđuju da imaju šta reći – ali i dalje ne mogu od pisanja živjeti. No možda je i pravo vrijeme da se prestane romantizirati figura "usamljenog pisca" koji piše iz inata. Ozbiljna kultura ne raste iz prkosa već iz sistemske odgovornosti države i zajednice.

federalna.ba