'Imamo novog Hitlera u Rusiji': Maria Alyokhina o godinama otpora
Kada je Maria Alyokhina iz Pussy Riot napustila Rusiju u aprilu ove godine, otišla je na Island, zapravo kao politička izbjeglica. Od početka 2021. više puta je pod lažnim optužbama, hapšena – “kršenje sanitarnih i epidemioloških pravila”, aktivnost na društvenim mrežama, prisustvovanje protestima podrške zatvorenom opozicionom čelniku Alekseju Navaljnom.
Ona više nije na Islandu i razgovara sa mnom (The Guardianov novinar), kao što je ranije ove godine učinila njena kolegica iz Pussy Riot Nadya Tolokonnikova, s neimenovane lokacije. Opire se svim frazama koje dramatiziraju njenu situaciju – progon, bijeg, izgnanstvo – preferirajući jednostavnu konstataciju činjenica. “Bila sam hapšena, mnogo puta – i ne samo hapšenja. Bila sam pod zabranom putovanja, dvije godine sam imala „crvenu zastavu“ na granici, morala sam pronaći način. Šefovi političke moskovske policije često su pokušavali otići do moje kuće, razgovarati s mojom majkom, uhvatiti me tamo.” Opisuje događaj koji je bio okidač za njen odlazak: vijest da će biti premještena iz kućnog pritvora u zatvor.
Dakle, nije pobjegla; pronašla je način da ide na turneju, živeći u kombiju, skupljajući novac na bilo koji način, kroz izgovorenu riječ, umjetnost izvedbe, robu, NFT-ove. “Razumijem da se digla velika buka oko mog takozvanog bijega, ali nemam nikakvih planova za emigraciju. Samo želim pomoći Ukrajini i to je to.” Zaradila je 10.000 eura prodajom majica i poslala novac ukrajinskoj dječjoj bolnici. Alyokhina i njezina djevojka Lucy Shtein, također iz Pussy Riota, napravile su NFT koristeći oznake na gležnjevima iz kućnog pritvora, rastopljene i pretvorene u digitalnu umjetnost: “One su naši trofeji iz borbe s ruskom vladom. Vjerujemo da će ti okovi nestati.”
Prihodi od toga – bez obzira razumijete li NFT-ove ili ne, mogu prikupiti ogromne količine novca – podijelit će se između ukrajinskih dobrotvornih organizacija i ruskih političkih zatvorenika. “Ne možemo uravnotežiti noćnu moru koju su stvorili ruska vojska i Vladimir Putin. Ali vjerujem da kao Ruskinje možemo učiniti nešto dobro. Kao ljudskom biću, a posebno kao umjetniku, vrlo je važno podići našu solidarnost s Ukrajinom i naš poziv da zaustavimo ovaj rat.”
Ima nešto poučno i depresivno u priči o Pussy Riot i reakciji svijeta. Kad su započeli 2011., bili su labava grupa umjetnica, spisateljica, aktivistica i anarhistica. Alyokhina je bila studentica Instituta za novinarstvo i kreativno pisanje u Moskvi. Uz pisanje protestnih pjesama, bend je nosio neonske balaclave te su si lijepili usta. Alyokhinine mete su razne - potlačenost žena, divlja homofobija ruske države, klimatska kriza, Putinova kleptokracija - ali svode se na jedan uzrok: antiautoritarizam. Za globalne medije oni su bili samo zabavni, živahni buntovnici. Tako da, kada su njih tri, uključujući i Alyokhinu, 2012. uhapšene zbog huliganstva i osuđene na dvije godine zatvora, to nije ostavilo puno traga na Putinovoj reputaciji, iako su ih organizacije za ljudska prava poput Amnesty Internationala proglasile političkim zatvorenicima . Protest je bio smrtno ozbiljan: bio je protiv potpore vođa pravoslavne crkve Putinu i zatvaranja očiju na njegovu korupciju i puzajući totalitarizam. Ipak, suština toga, i teške posljedice koje je imalo, ignorirani su u službi svih koji su se fino ponašali na međunarodnim sastancima na vrhu. Alyokhina koluta očima, kao da želi reći da to nije ni pola priče: „Oslobođeni smo 23. decembra 2013. Mjesec dana nakon puštanja napravili smo akciju (demonstrirali): 'Putin će vas naučiti kako voljeti domovinu .' To je bilo u Sočiju, na Olimpijskim igrama, i tada su nas prvi put pretukli. To je bio prvi trenutak kada sam shvatila: Rusija je već bila gora nego kad smo mi bili zatvoreni.”
Dvije sedmice kasnije, Putin je anektirao Krim - "prva tačka bez povratka", kaže ona. “Posebno je šokantna bila vrlo slaba reakcija zapada. Bilo je blagih sankcija, ali države su nastavile poslovati s ruskim tvrtkama. Njemačka je prodavala oružje Putinovom režimu, izbjegavajući embargo na oružje. Mnogo je kapitala od oligarha otišlo u Britaniju, posebno u London. Govorila sam u Evropskom parlamentu, u vašem parlamentu, u američkom Senatu. Svi su bili 'duboko zabrinuti', ali ništa se nije dogodilo. U ruskim aktivističkim krugovima ima mnogo šala o tome da je Zapad duboko zabrinut: to znači da neće ništa učiniti.”
Da je bilo sankcija kakve su sada nakon Krima i invazije na Donbas koja je uslijedila, Alyokhina je sigurna da danas ne bismo bili u ovoj kaši. “Pozivali smo na puni embargo 2014. i ponovno 2015. Radili smo ulične akcije. Uhapšena sam 100 puta. Čujem puno rasprava na zapadu da je jako teško i bolno prestati kupovati naftu i plin - pa, vi ste imali osam godina. Za osam godina, to bi bilo moguće. U jednom mjesecu, teško je. Možda su se političari bojali svojih birača koji su protestirali da su im kuće hladne. Sada Ukrajinci uopće nemaju kuće.”
Ona brutalnim izrazima iznosi šta je ova kombinacija inercije i ličnog interesa stvorila. “Novac sa zapada temelj je našeg zatvaranja, našeg trovanja, političkih ubistava i, sada, rata u Ukrajini. Stvarno želim da ljudi ovo shvate i prestanu."
Možete pratiti Putinov rastući osjećaj nekažnjivosti kroz totalitarna djela s kojima se izvukao. I doista ima dosta pitanja: kako mu je to pošlo za rukom s tako malo cenzure? Izražena, čak apsolutna, odsutnost žena u ruskom političkom životu obično je prolazila bez komentara, kao historijska ili kulturološka čuda. “Sva ta ruska kriminalna kultura, koja datira iz Sovjetskog Saveza, vrlo je mizoginistička”, kaže Alyokhina. “Nema mjesta ženama za stolom za donošenje odluka. Nema prve dame, nema uloga za žene. Čak i zapadne novinarke koje pokušavaju pisati o ruskom feminizmu – koga imenuju? Aleksandra Kollontai. Pa ona je živjela 1920-ih.” Feministički antiratni otpor je ugušen unutar Rusije i nezapažen izvan nje. “Propaganda radi kao u Trećem Reichu”, kaže Alyokhina.
Što je najstrašnije, progon LGBTQ+ osoba napredovao je velikom brzinom, od zastrašujućih hapšenja – možete biti procesuirani zbog držanja zastave duginih boja – do stvaranja onoga što su nezavisne ruske novine Novaya Gazeta 2017. nazvale "koncentracijskim logorima" za homoseksualce u Čečeniji. “Rusija je protestovala svih ovih godina – na ulicama, trgovima, puno ljudi, pretučenih, uhapšenih, zatvorenih na pet, šest, sedam godina – i nikoga nije bilo briga jer je to bilo unutar njenih granica”, kaže Alyokhina. “Uvijek je bilo ovako.”
Čak i ako se zapad sada probudio, odnosno probudio, jesmo li u potpunosti shvatili ozbiljnost situacije? Postoji golem konsenzus o Putinu – da je ratni huškač i tiranin – ali ipak, Alyokhina osjeća, da i dalje postoji nevoljkost da se njegove izjave shvate ozbiljno. “On je prije 10 godina davao intervjue i počeo govoriti o svojim uzorima. Jedan je Josif Staljin. Najveći tiranin, koji je represirao, silovao naš narod, ubio našu kulturu, ubio sve moje najdraže umjetnike, neke od njih osobno. Ovo je ozbiljno upozorenje. Ako pažljivo slušate, shvatit ćete kamo će to ići.”
Komentatori se očajnički drže nade da je Putin samo jedan divlji čovjek, da su oko njega ljudi koji će kad-tad pronaći hrabrosti da ga svrgnu. Nedavno je to izjavio predstavnik Rosnjefta, najveće ruske državne naftne kompanije. "Sigurno ste čuli", kaže Alyokhina, frustrirano, ali ne, nisam. “On je promovirao Adolfa Hitlera. Rekao je da su od svih odluka na zapadu najviše krivi Anglosaksonci. Prva nuklearna bomba mora biti bačena na Veliku Britaniju. To je ono što imamo, u našim takozvanim vijestima. Gotovo svaki dan govore o nuklearnim bombama.”
Vijest koja ipak prodire iz Rusije je da je državni propagandni stroj izuzetno učinkovit na stariju generaciju, koja njegove vijesti shvaća kao istinu, te da je to stvorilo nepopravljive društvene i porodične rascjepe. Alyokhina opisuje jednu članicu svog kolektiva koju je otac nazvao nacistkinjom zbog podrške Ukrajini. “Ima primjera da su roditelji prijavili policiji kada njihova djeca od dvadeset i nešto godina idu na proteste. Ovo je vrlo nalik Sovjetskom Savezu, uči ljude da pozovu policiju ili KGB ako postoji politička razlika u mišljenjima. Sada je to opet u porastu.”
Alyokhina majka, programerka koja ju je sama odgojila (oca je upoznala tek u 21. godini), uopće nije takva. “Moja mama je nevjerovatna. Ona razumije da imamo novog Hitlera u Rusiji.” Središnja propagandna linija je "davati poruku da je sve komplicirano" dovoljno dugo da rat isklizne iz pažnje zapadnih medija "a onda će napadati više". Ali postoji još jedna strana poruke državnih medija - da se Putin bori protiv nacizma u Ukrajini. Ovo je “jako teško za stare ljude, čiji su se roditelji borili protiv nacista. Gotovo da nema porodice u Rusiji koja nije izgubila svoje rođake u Drugom svjetskom ratu. Ali moja majka je vrlo jasna i vrlo tužna u vezi s onim što se događa.”
Apsolutno je oštra po jednom pitanju, čemu se često vraća i što je javno govorila u intervjuima, na internetu: Putinu se mora suditi kao ratnom zločincu. “Bez međunarodnog suđenja Putinu jednostavno je nepošteno pretvarati se da Rusija može postojati kao prije. Za to mora postojati međunarodna presuda. Bez razumijevanja da je Putin terorist i kriminalac, bit će samo još krvi. Više mrtvih tijela. Više silovanih žena.”
Alyokhina počinje motati cigaretu, naglašavajući time svoju nervozu. Pali je. Slika podsjeća na lica zamagljena dimom, boraca otpora od početka nacizma. Nikada nije izgubila vjeru u pokrete otpora unutar Rusije, posebno od strane Ruskinja – “velike sile, vjerovatno najveće sile u zemlji”. Totalitarizam – vjerojatno sav, ne samo Putinov – cvjeta na “ovom konceptu žena koje sjede kod kuće, hrane djecu i idu u crkvu. Vrlo je opasno ako se žene dignu. To je još jedna revolucija.”
Niti se ikada pokolebala u svom uvjerenju da se aktivizam računa. “Stvarno vjerujem da je svaka gesta, svaka riječ, svako djelo važno. Svi ti mali utjecaji osnova su za izgradnju nečeg drugačijeg.” Međunarodno zajedništvo je moćno, čak i kada se izražava u očaju. “Ponekad postoji velika nada. Na primjer, nastupali smo u Hamburgu i nakon nas su dva ukrajinska izvođača pjevala himnu. Stajali smo na pozornici, zagrljeni. Nekoliko sekundi svi su plakali. Bio sam toliko šokirana da takav osjećaj može postojati nakon sve ove tragedije.”
Čudim se, dakle, neizmjernoj tuzi što je protjerana iz svoje zemlje, a opet osjeća svoja djela tako snažno kao svoju odgovornost; gledanja brutalnosti kako se odvija kada je na to upozoravala desetljeće i uvijek iznova plaćala ta upozorenja svojom slobodom.
“Neću govoriti o svojoj tuzi kada su se i danas dogodila dva bombaška napada na Ukrajinu”, kaže ona. “Emocije nisu važne. Trebamo nastaviti, svi, jer je rat.”
federalna.ba/The Guardian