Helen Garner: Nagrađena književnica čiji su zapisi iz dnevnika osvojili svijet

Njena prva knjiga je razbjesnila australijske kritičare, ali sada je svjetski poznata književnica Helen Garner osvojila Baillie Gifford nagradu - najveće britansko priznanje za publicistiku. Priču o ženskoj ljutnji, kako je ova spisateljica postala „cool“ u 82. godini te zašto ju je osvajanje nagrade toliko iznenadilo, za The Guardiana donosi Sian Cain.

Kad je Helen Garner u utorak navečer u Londonu proglašena dobitnicom nagrade Baillie Gifford za publicistiku, 82-godišnja australijska autorica je bila udaljena 16.000 km u Melbourneu, gledajući ceremoniju putem live streama kod kuće, što je zbog vremenske razlike za nju bila srijeda, rano ujutro.

Kada je došao veliki trenutak, čula je: „Dobitnik je …“ i tada se prijenos zamrznuo. „Trčkarali smo uokolo, govoreći: ‘O, Bože!’ Nismo znali šta da radimo. Taj trenutak  je bio kao iz neke komedije.“ Čestitke su odmah počele stizati, i tako je saznala da je osvojila nagradu od 50.000 funti (100.000 australskih dolara) za knjigu „How to End a Story“ (Kako završiti priču), zbirku od 800 stranica njenih izuzetno iskrenih dnevnika, vođenih između 1978. i 1998. godine.

Garner se i dalje pokušava pomiriti sa svojom pobjedom dok nekoliko sati kasnije govori za The Guardian. „Ostala sam zapanjena,“ kaže, sjedeći u svom radnom prostoru, zamotana u lila šal, sa naočalama na vrpci oko vrata. „Nisam mislila da imam šanse.“ Ne sjeća se šta je rekla u svom govoru zahvale: „Mislim da sam u šoku.“

U svojim 80-ima, Garner doživljava vrhunac karijere. Nakon decenija ignorisanja u inostranstvu, „australska Joan Didion“ postala je popularna. Carrie Bradshaw je nedavno nosila tvrdi uvez Garnerinog debitantskog romana „Monkey Grip“ u jednoj epizodi serije “And Just Like That” (I tako, odjednom), kao da je u pitanju neophodna torba, dok je planetarno popularna muzička zvijezda Dua Lipa izabrala Garnerin prikaz suđenja za ubistvo u djelu „This House of Grief“ (Ova kuća tuge), za svoj izuzetno književni fan klub. Garner je nagradaom apsolutno oduševljena: „Moj ugled je otišao do neba!“-kaže uz osmijeh.

„Ona je potpuno divna“… Dua Lipa pozira s primjerkom knjige Helen Garner “This House of Grief”(Ova kuća tuge) /  fotografija: Permanent Press Media

Kada je roman “Monkey Grip”(Majmunski stisak) objavljen 1977. godine, australijski kritičari su ga odbacivali, pa čak bili i zgroženi njegovim jasnim autobiografskim elementima. „Helen Garner je objavila svoj privatni dnevnik, umjesto da napiše roman“, rekao je jedan kritičar. To je optužba koju Garner gotovo nije mogla poreći, budući da je mjesecima crpila materijal iz svojih dnevnika kako bi napisala priču o ljubavnoj vezi između razvedene samohrane majke i heroinskog ovisnika u Melbourneu.

„Iako je to bila istina, ljutito sam se branila od te tvrdnje, jer se ona zapravo zasniva na ideji da je pisanje dnevnika nešto nemarno“, kaže ona. „Da je to samo neki mutni tok ženskog kukanja koje ons zapisuje s potom to naziva knjigom. Duboko sam se razbjesnila sugestijom da su dnevnici prljavština i da nisu vrijedni pažnje ljudi. Sada sam sretna što mogu reći da je “Majmunski stisak” zasnovan na mojim dnevnicima.“

Skoro 50 godina kasnije, ona osvaja priznanja i nagrade za objavljivanje svojih stvarnih dnevnika. Sviđa joj se što je knjiga “Kako završiti priču” osvojila nagradu za publicistiku (za nefikciju), termin koji je obično rezervisan za veće historijske radove: „Činjenica da su moji dnevnici bačeni u tu veliku kategoriju koja se zove publicistika - pomislila sam: 'Ura! Pronašli su dom.“

Knjiga “How to End a Story” zapravo se sastoji od tri toma, počevši od rođenja njene kćerke Alice (M u dnevnicima) i razvoda od prvog muža, Billa Garnera. Prvi (1978-1987) počinje odmah nakon objavljivanja romana “Majmunski stisak” i opisuje propast njenog drugog braka s Francuzom Jean-Jacquesom Portailom. Drugi (1987-1995) prikazuje početak njene veze s (oženjenim) australijskim romanopiscem Murrayem Bailom, dok treći (1995-1998) prikazuje kraj njihovog braka - njenog trećeg i posljednjeg. (Od tada je sretno razvedena.)

Garner iz dnevnika djeluje potpuno drugačije od velike dame kakva je danas. Nervozna je i plačljiva, očajnički čezne za pohvalom i izuzetno je samokritična. „Nikada neću biti velika spisateljica“, zapisala je u jednom mjestu. „Najbolje što mogu učiniti je pisati knjige koje su male, ali dovoljno zamršene da ljudima zadrže u srcu kako bi ih zapamtili.“ Ali ona je također i odlično društvo: pronicljiva i pametna, sposobna pronaći ljepotu u najmanjim trenucima. „Proljetna noć: crno nebo posuto zvijezdama, zrak hladan sa snažnim mirisom trave…“ I humoristična također: „U kući hipija za večeru, u svom komadu quichea pronalazim dvije strane stvari: mrtvu šibicu i stidnu dlaku. Sakrivam ih pod list salate i nastavljamo razgovor.“

Ona čak i svojim najčudnijim impulsima daje riječi; nakon što je vidjela pauna „kako se šepuri poput brazilskog drag kralja“, bori se s „moćnom željom da otrčim van i zabodem čizmu u njegovu pahuljastu stražnjicu“.

Naslovnica knjige “How to End a Story” (Kako završiti priču) / fotografija: Text Publishing

Gotovo svaki recenzent je primijetio žestinu Garnerine ljutnje na stranicama knjige– prema muževima, lošim prijateljima, nekoj djeci, potpunim neznancima. „Ljutnja je često vrlo sramotna za žene“, kaže mi Garner. „Nikada ne budem iznenađena kada pročitam da je žena ubila muškarca“, dodaje, pružajući uvid u spisateljicu koja je godinama „progonila“ mnoge australske sudnice – uskoro će objaviti knjigu o slučaju ubistva s gljivama. „Primijetila sam i razumjela koliko toga moramo podnijeti da bismo živjele miran život. Ponekad žena jednostavno pukne. Pretpostavljam da ne bi da nismo morale potiskivati ljutnju i pretvarati se da se ništa ne događa.“

Za Garner, pisanje dnevnika je „intelektualno i psihološki ozbiljna“ vježba; istražuje vlastito ponašanje i misli, testira granice njene sposobnosti opažanja. To je također tehnički ozbiljna „vrsta svakodnevne prakse“, kaže, za sve knjige koje su objavljene .

Godinama su njeni romani smatrani previše domaćim da bi bili značajni, dok je njezina publicistika sadržavala previše nje same da bi bila objektivna. Ipak, sigurna je da je mnogo toga bilo posljedica seksizma. „Tih 70-ih godina prošlog stoljeća, žene spisateljice su uvijek kritizirane da su preuske i, gledajući unazad, previše osobne. O tome se nije govorilo – a bile smo zapravo 'malo platno'. Svi su morali pisati porodične sage sa četiri generacije. Ljudi više tako ne pričaju. A ako i pričaju, nemaju nikakvu moć.“

Do 2010-ih, Garner je bila nacionalno blago kod kuće. Njen australijski izdavač Text čak je stavio njenu listu za kupovinu na internet jer je toliko čitalaca reklo da će doslovno pročitati sve što napiše. Kada je objavljivanje njenih dnevnika prvi put pušteno u prodaju, Garnerina prva pomisao bila je: „Nema šanse da bih to uradila.“ Zapravo je uništila svoje prve dnevnike, spalivši hrpu u svom dvorištu u Fitzroy Northu 1980-ih: „Mislila sam, ovi su stvarno loši, dosadni su i sranje, pa ću ih spaliti.“

Ali kada je ponovo pregledala kasnije dnevnike i shvatila da su zanimljivi i pažljivo napisani, postavila je sebi neka pravila: izbacila bi „dosadne stvari, dnevni talog“, ali ne bi prepisivala unose. Kontaktirala je prijatelje i porodicu da ih upozori ako se pojave. Imena bi se mijenjala, napisala je, i ako bi neko želio da vidi zapise u kojima su bili, mogao je: „Nisam baš tražila dozvolu, ali, ako neko zaista, zaista nije želio da nešto kažem, ne bih. Ali bila sam jako sretna što mi je mnogo ljudi odgovorilo i reklo: 'Vjerujem ti.' To je bio divan trenutak za mene.“

Helen Garner: „Bijes je često vrlo sramotan za žene”/ fotografija: Charlie Kinross

Garner voli svoje dnevnike više od svega što je napisala. „Osjećam se slobodno kada pišem u njima. Ne pišem da bih udovoljila bilo kome drugom, nemam rok i mogu u njima reći stvari koje ne bih rekla nigdje drugdje.“ Ipak, dodaje, „Postoje stvari koje ne stavljam u svoje dnevnike, sada imam reputaciju da ih objavljujem - pretpostavljam da se neki ljudi tresu od straha.“

Ona i danas vodi dnevnik, zapisujući naliv-perom dok sjedi u krevetu, rano ujutro ili kasno navečer. Njene teme su se promijenile od posljednjeg objavljenog sveska: njena troje unučadi, koji su cijeli život živjeli pored nje i često se pojavljuju u Garnerinim pričama, sada svi imaju preko 18 godina. „Moji dani kad sam bila baka- dadilja su gotovi, na moju veliku žalost,” kaže Garner. „Dakle, moj život je drugačiji i moj dnevnik je drugačiji.”

Također primjećuje znakove kognitivnog opadanja. „Počinjem zaboravljati mnogo stvari,” kaže ona. Njena majka je preminula od Alzheimerove bolesti sa 82 godine, i ona se brine da ne „poludi”. Neke riječi joj sporije dolaze. „Ali najiritantnije je što sada pravim pravopisne greške,” kaže ona. „Opsesivna sam po pitanju pravopisa i interpunkcije. I sada se vraćam unazad i mislim: ‘Koja je to riječ?’.

Ipak, ona je i dalje Helen Garner; čak je i njeno vlastito starenje nešto što treba forenzički posmatrati.„Smatram to vrlo zanimljivim,” razmišlja. „Zapravo osjećam da sam sada stara. Ove sedmice ću napuniti 83 i ne znam koliko mi još vremena ostaje.” Bez obzira hoće li biti još knjiga od nje, nastavit će pisati svoje dnevnike do dana svoje smrti. „Ne mogu zamisliti da mi život bude dosadan,” kaže sa malim, zadovoljnim osmijehom. „Svijet oko mene je toliko zanimljiv. Uvijek postoji nešto o čemu vrijedi pisati, pa ću nastaviti.”

Knjiga Helen Garner “How to End a Story: Collected Diaries”(Kako završiti priču: Sabrani dnevnici) objavili su Wiedenfeld & Nicolson u Velikoj Britaniji i Text Publishing u Australiji. 

federalna.ba/The Guardian