Granatirali su nas svake sekunde: evakuirani iz Azovstala o sedmicama užasa

Njihov bunker ne bi mogao izdržati izravan pogodak žestokog ruskog bombardiranja, hrane je ponestajalo, a izaći i pronaći vodu moglo je biti pogubno. Za neke civile unutar čeličane Azovstal u Mariupolju, to je bilo teško preživljavanje koje je konačno završilo u utorak kada je više od njih 100 uspjelo doći do sigurnog parkirališta trgovačkog centra u Zaporožju koji je pod kontrolom Ukrajine.

Neki od njih ispričali su svoja iskustva iz proteklih nekoliko sedmica provedenih u opkoljenoj čeličani. Preživjeli su u tunelima ispod tvornice zajedno sa ukrajinskim vojnicima, gdje su morali vaditi razbijeno staklo iz hrane i nadati se spasenju.

"Pod stalnim granatiranjem, spavanje na improviziranim prostirkama, tutnjanje od bombi, trčanje sa sinom i eksplozija koja me srušila na zemlju - sve je bilo užasno", rekla je evakuirana Anna Zaitseva. Nosila je svoje šestomjesečno dijete u naručju i plakala dok se zahvaljivala svima, od vojnika koji su pronašli hranu za njeno dijete do hitnih međunarodnih spasilačkih napora koji su ih odveli na sigurno.

"Hvala vam", rekla je prije nego što su je otpratili u privatni prostor unutar trgovačkog centra. Skupini od oko 100 civila koji su bili zarobljeni u svojim utočištima ispod čeličane odobren je prolaz nakon sporazuma sklopljenog s invazijskim ruskim snagama, a za koji su bili potrebni dani. Sve to dok ih je svijet budno promatrao.

Ipak, ukrajinski dužnosnici istakli su da su neki civili ostavljeni tokom operacije, što je izazvalo novu zabrinutost za njihovu sudbinu nakon što je Kijev objavio da su ruske snage pokrenule ofanzivu s tenkovima i oklopnim vozilima na tom mjestu.

Čeličana se proteže se na 11 četvornih kilometara, a radi se o prostranom kompleksu željezničkih pruga, skladišta, peći na ugljen, tvornica, dimnjaka i tunela koji se smatraju idealnim za gerilski rat.

Sjećanja na užase koje je doživjela u čeličani još su svježa za Elynu Tsybulchenko (54) koja je ranije radila na gradilištu i obavljala kontrolu kvalitete. Tsybulchenko je tamo potražila zaklon nakon što su granate uništile njen dom i nakon što je ponestalo vode u gradu. Ipak čak je i donošenje vode u tvornicu imalo goleme rizike.

“Bombardirali su kao svake sekunde... sve se treslo. Psi su lajali, a djeca vrištala”, rekla je. “Ali najteži je trenutak bio kada nam je rečeno da naš bunker neće preživjeti izravan udarac.

"Shvatili smo da će to sve na kraju biti samo masovna grobnica i da nas pod paljbom niko ne može spasiti", dodala je. “Bilo bi nemoguće spasiti nas.

“Ne možete zamisliti koliko je strašno kada sjedite u skloništu, u mokrom i vlažnom podrumu koji poskakuje, trese se”, rekla je iz Zaporožja, oko 230 km sjeverozapadno od Mariupolja. “Molili smo se Bogu da projektili lete iznad našeg skloništa, jer ako pogode sklonište, svi bismo bili gotovi.”

U Zaporožju, evakuirani su se iz autobusa probijali u šator u kojem se nudila topla hrana. Unutra su majke hranile malu djecu. Zaitseva je rekla da je bilo teško pronaći osnove za preživljavanje u Azovstalu.

“Da bismo pronašli vodu morali smo se kretati između zgrada. Muškarci su to radili za nas, uključujući i mog tatu”, rekla je. "Bio je ranjen, ali hvala Bogu nije bilo fatalno."

Rekla je da su ukrajinske trupe pronašle mlijeko za njenog malog sina, a kada je istog ponestalo, došli su do griza koji je kuhala na svijećama.

"Odgajati dijete je teška stvar", dodala je, napominjući da se oko 70 ljudi nalazi na istom mjestu kao i ona. “Još je teže u bunkeru bez svjetla.”

Mariupolj je jedan od gradova koji je u napadu na Ukrajinu najviše stradao, a mjesto Azovstal je mjesto na kojem su kijevske trupe uspjele opstati u borbama protiv ruskih snaga.

Rizik koji to predstavlja za civile je više puta osuđivan, uz optužbe da je Moskva učinila malo da zaštiti civile od svojih napada.

“Lično smo se tri puta pokušali evakuirati. Jednom su svi izašli i počela je pucnjava. Primirje je prekinuto”, rekla je Zaitseva. “I, naravno, nakon toga smo bili vrlo oprezni. Mislili smo da smo ostavljeni. Ali na kraju se pokazalo da to nije istina.”

U prihvatnom centru u Zaporožju poredana su nosila i invalidska kolica, a dječje cipele i igračke čekale su konvoj. Medicinski i psihološki timovi bili su u pripravnosti. Neki od starijih evakuiranih dok su stizali u novi kamp izgledali su iscrpljeno.

“Jako mi je drago što sam na ukrajinskom tlu”, rekla je žena koja je novinarima dala samo svoje ime, Anna, i koja je stigla s dvoje djece, od jedne i devet godina. "Mislili smo da nikada nećemo izaći."

federalna.ba/The Guardian