Frankenstein: Mit, nauka i ljudskost kroz dva stoljeća

„Sa strepnjom koja je gotovo prerasla u agoniju, sakupio sam instrumente života oko sebe, kako bih mogao udahnuti iskru postojanja u beživotno tijelo koje je ležalo pred mojim nogama.“

„Nauka“ u romanu je ukorijenjena u svom vremenu, a ipak bezvremenska. Upravo zbog svoje neodređenosti, pruža prilagodljivu referentnu tačku za sve velike promjene i strahove koji su obilježili sljedeća dva stoljeća.

Mješavina čudovišta

Ali, zar razlog zbog kojeg je Frankenstein postao sinonim za strahove povezane s naukom ne leži upravo u dojmu koji su „čudovište“ i „ludi naučnik“ ostavili na publiku? Kako se to dogodilo? Baš kao što je nauka u romanu neodređena, tako je i opis stvorenja u trenutku kada oživi vrlo oskudan. Taj trenutak je sveden na jednu jezivu sliku:

„Već je bilo jedan sat ujutro; kiša je tmurno udarala o prozore, a moja svijeća bila gotovo dogorjela, kada sam, pri slabom svjetlu skoro ugašene svijeće, vidio kako se tupo žuto oko stvorenja otvara; teško je disalo, a grčeviti trzaj potresao mu je udove.“

Možda je dvosjekli mač što je monstruozni uspjeh hollywoodskih prikaza (posebno filma Jamesa Whalea iz 1931. godine u kojem je Boris Karloff glumio stvorenje) na mnogo načina osigurao dugovječnost priče, ali je donekle zasjenio Shelleynu knjigu.

Sa svojom „žutom kožom“, „vodnjikavim očima“ i „smežuranim tenom“, stvorenje je daleko od savršenog ideala koji je Victor Frankenstein zamišljao. Ova škrta, ali snažna proza bila je neodoljiva za pozorišne, a kasnije i filmske stvaraoce – i njihovu publiku – kako primjećuje Christopher Frayling u svojoj knjizi "Frankenstein: Prvih dvije stotine godina".

Šokantni roman postao je skandalozna predstava i veliki hit, prvo u Britaniji, a zatim i širom svijeta. Te rane predstave, piše Frayling, „postavile su ton za buduće dramatizacije“. One su sažele priču u osnovne arhetipove, dodavši mnoge elemente koje današnja publika prepoznaje – uključujući komičnog laboratorijskog pomoćnika, uzvik „Živi je!“ i čudovište koje jedva govori.

Film Jamesa Whalea iz 1931. godine za Universal Pictures imao je Borisa Karloffa u ulozi stvorenja (Foto: Alamy)

Film "Frankenstain" stvorio je definitivnu filmsku sliku ludog naučnika i u tom procesu pokrenuo hiljade imitacija,“ piše Frayling. „Spojio je domaću verziju ekspresionizma, pretjeranu glumu, nepristojnu adaptaciju priznatog klasika, evropske glumce i vizualizatore – i američku karnevalsku tradiciju – kako bi stvorio američki žanr. Počelo je izgledati kao da je Hollywood zapravo izmislio Frankensteina.“ Tako je rođena filmska legenda.

I kao što je Hollywood birao dijelove iz knjige Mary Shelley kako bi učvrstio svoju verziju njene priče, ona je posuđivala iz historijskih i biblijskih priča da bi stvorila svoju poruku i mitologiju.

Podnaslov romana, „Moderni Prometej“, podsjeća na lik iz antičke grčke i latinske mitologije koji krade vatru od bogova i daje je ljudima, predstavljajući pretjerane opasnosti. Druga velika aluzija romana je na Boga i Adama, a citat iz „Izgubljenog raja“ stoji u epigrafu knjige: „Jesam li te ja, Stvoritelju, od moje gline zamolio da me čovjekom oblikuješ?“. Može se reći da je čovječnost stvorenja – i njegova tragedija – u njegovim filmskim transformacijama u nijemog, ali zastrašujućeg čudovišta, često zaboravljena.

Empatija i čovječnost, koje su često izgubljene u srcu  Shelleyinog romana, vraćaju se u najnovijoj adaptaciji. Shelley je stvorenju dala glas i književnu obradu  kako bi izrazio svoje misli i želje (on je jedan od tri naratora u knjizi). Poput Kalibana iz „Bure“ Shakespearea, kome je dat poetski i dirljiv govor, stvorenjeva žalopojka je potresna:

„Sjeti se da sam ja tvoje stvorenje; ja bih trebao biti tvoj Adam, ali sam prije pali anđeo, kojeg tjeraš od radosti bez ikakvog grijeha. Svuda vidim sreću, od koje sam ja sam nepovratno isključen. Bio sam dobronamjeran i dobar; bijeda me pretvorila u zlikovca. Učini me sretnim, i opet ću biti vrlina.“

Ako se stvorenje doživljava kao iskrivljeni čovjek, a ne kao čudovište, njegova tragedija se produbljuje. Prvo ga odbacuje njegov tvorac, što je Kristofer Frejling nazvao „tim postnatalnim trenutkom“, i često se tumači kao roditeljsko napuštanje. Imajući u vidu da je Mary Shelley izgubila majku Mary Wollstonecraft pri rođenju, da je upravo sahranila svoju djevojčicu i da je dok je pisala knjigu brinula o svojoj trudnoj polusestri – a pisanje je trajalo tačno devet mjeseci – tema rođenja (i smrti) je vrlo važna.

stvorenje dodatno je otuđeno jer mu se društvo odmiče; on je po prirodi dobar, ali odbacivanje stvara njegovu osvetu. To je snažna alegorija o odgovornosti prema djeci, strancima ili onima koji ne odgovaraju konvencionalnim idealima ljepote. „Način na koji se ponekad poistovjećujemo sa Frankensteinom – svi smo preuzimali rizike, svi smo imali trenutke oholosti – i donekle sa stvorenjem, oni su oba aspekta nas samih – svih naših ja,“ kaže Fiona Sampson. „Oba nam govore o tome šta znači biti čovjek. I to je nevjerovatno snažno.“

Empatija i humanost koji su se često gubili u srži Shelleyina romana vraćeni su u najnovijoj adaptaciji koja u kina stiže ove sedmice. Prije premijere na Venecijanskom filmskom festivalu u augustu, redatelj Guillermo Del Toro rekao je za Variety da je njegova verzija, u kojoj glume Oscar Isaac kao Victor Frankenstein i Jacob Elordi kao stvorenje, manje horor, a više o "lozi obiteljske boli", s Isaacom, nasilnim ocem koji napušta svog sina, stvorenje.

Novi film Guillerma del Tora u glavnoj ulozi ima Oscara Isaaca kao Viktora Frankensteina (Izvor: Netflix)

„Bio je autsajder. Nije se uklapao u svijet. Bio je izvan mjesta na isti način na koji sam se ja osjećao kao dijete,“ rekao je del Toro o stvorenju, dodajući da je priča Shelley centralna za njegov vlastiti život i rad. „Frankenstein je pjesma ljudskog iskustva… Toliko moje vlastite biografije nalazi se u DNK tog romana.“

Kada je 2018. godine primao nagradu BAFTA za drugu basnu o čudovištu, film "Oblik vode", Del Toro je zahvalio Shelley što ga je inspirirala. „Ona je preuzela Kalibanovu nevolju i dala težinu teretu Prometeja, dala je glas onima bez glasa i prisutnost nevidljivima, i pokazala mi je da ponekad, kako bismo govorili o čudovištima, moramo sami izmisliti čudovišta, a parabole to čine za nas.“

federalna.ba/BBC