Fašizam na bini, antifašizam na groblju: Koju stranu biramo?

U zemlji u kojoj su groblja partizana češće meta nego mjesta pijeteta, a koncertne bine postaju poligoni za povike koji prizivaju najmračnije ideologije Evrope, pitanje više nije samo političko – ono je duboko moralno. Kakvo smo društvo ako nam je normalno da publika na koncertu skandira „Za dom spremni“, dok pojedinci dižu ruku u nacistički pozdrav „Sieg heil“, a istovremeno se skrnavi Partizansko spomen-groblje u Mostaru, jedno od najznačajnijih memorijalnih mjesta antifašističke borbe u regiji?

Na ulazu u kompleks, na bijelom zidu, osvanula je poruka „Jugoslavija je mrtva“. Nije to samo grafit. To je poruka mržnje, svjesno ispisana uoči 14. februara – dana kada se obilježava oslobođenje Mostara 1945. godine.

Historičar i publicist Dragan Markovina oglasio se tim povodom, ogorčen što se iz godine u godinu ponavlja isti scenarij – skrnavljenje, šutnja institucija, zaborav. I sam je, na vlastitu inicijativu, prekrečio sramotni natpis kako mržnja ne bi dočekala ljude koji dolaze položiti vijence.

Ironija je bolna: spomen-groblje je pokriveno kamerama, ali one očito ničemu ne služe. Baš kao što ni društveni mehanizmi osude ne funkcionišu kada se veličaju simboli režima koji je sarađivao s nacistima, progonio Srbe, Jevreje, Rome i antifašiste, i ostavio iza sebe logore, jame i spaljena sela.

Historija koja se briše – ili namjerno prekraja

Krajem 1944. i početkom 1945. Mostar je bio od posebnog operativnog značaja za njemačke okupatore. Držanjem Mostara, uz uporišta u Širokom Brijegu i Nevesinju, štitio se širi rajon Sarajeva i južni bok Grupe armija „E“ u povlačenju. U tom prostoru bile su koncentrirane jake snage: 369. legionarska i 9. ustaško-domobranska divizija, ustaška „crna legija“ i fašistički 49. bataljon crnih košulja „San Marco“.

Nasuprot njima stajale su jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. U februaru 1945. počela je odlučujuća operacija oslobođenja. Četrnaestog februara, u 12:15 sati, 4. bataljon 6. brigade zauzima Hum i ulazi u grad. U isto vrijeme, drugi bataljoni probijaju se preko Razlomišta. Ulične borbe traju kratko – neprijatelj je obezglavljen. Do večeri, jedinice uz pomoć tenkova prelaze Neretvu i gone okupatora prema sjeveru. Mostar je oslobođen.

Svjedočanstvo novinara „Slobodne Dalmacije“ iz februara 1945. ostaje trajni dokument emocije i nade. Opisuje grad koji se budi iz ropstva, ljude koji s prozora mašu borcima, starca koji govori: „Eto nas, sunce nam granulo.“ Leševi njemačkih vojnika leže uz Neretvu, izgorjeli tenk stoji kraj mosta, a na kućama se vijore zastave s petokrakom. Mostar slavi slobodu.

To je historija. Krvava, složena, ali jasna u jednoj stvari: fašizam je poražen.

1993: Povratak aveti

Ali 1993. godine Mostar je ponovo postao poprište politike etničkog čišćenja, logora, progona i rušenja kulturne baštine. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu donio je pravosnažne presude protiv političkog i vojnog vrha tzv. Herceg-Bosne.

Među osuđenima su:

• Slobodan Praljak – pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora za ratne zločine, uključujući progon, ubistva i nehumana djela nad Bošnjacima u Mostaru i drugim dijelovima BiH; presuda je potvrđena 2017. godine.

• Jadranko Prlić – osuđen na 25 godina zatvora.

• Bruno Stojić – osuđen na 20 godina.

• Milivoj Petković – osuđen na 20 godina.

• Valentin Ćorić – osuđen na 16 godina.

• Berislav Pušić – osuđen na 10 godina zatvora.

Sud je utvrdio postojanje udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova Bosne i Hercegovine i uspostavljanja teritorijalne jedinice s hrvatskom dominacijom. Mostar je bio centralna tačka tog projekta.

Ove presude nisu politički pamflet – one su rezultat višegodišnjeg sudskog procesa, stotina svjedoka i hiljada dokaza. Ignorisati ih ili relativizirati znači svjesno odbaciti pravosnažnu međunarodnu pravdu.

Koncerti kao politička poruka

U tom kontekstu, koncerti na kojima se skandira „Za dom spremni“ i podižu ruke u nacistički pozdrav ne mogu se svesti na „muziku“. Kada publika uzvikuje parole pod kojima su počinjeni zločini, to postaje politička poruka.

Koncerti Marka Perkovića Thompsona već godinama izazivaju kontroverze upravo zbog korištenja ustaške ikonografije i slogana. Video snimci na kojima publika kolektivno uzvikuje sporne parole i imitira nacistički pozdrav nisu izolirani incidenti – oni su simptom društva koje nije do kraja raskrstilo s prošlošću.

Nazivati to „domoljubljem“ znači ignorisati činjenicu da su upravo pod tim simbolima 1993. godine rušeni mostovi, formirani logori i proganjani civili Mostara.

Antifašizam kao civilizacijski minimum

Skrnavljenje Partizanskog spomen-groblja i veličanje ustaških simbola nisu odvojeni fenomeni. Oni su dio istog procesa – normalizacije ideologije koja je već jednom razorila Evropu.

Antifašizam nije nostalgija za Jugoslavijom. On je temelj poslijeratne Evrope, ugrađen u međunarodno pravo i poredak nastao nakon 1945. godine. On je vrijednost koja stoji iza osude nacizma u Nürnbergu i iza presuda u Haagu.

Mostar je 1945. dočekao slobodu s pjesmom. Mostar 1993. doživio je novu tragediju. A današnji Mostar stoji između ta dva sjećanja. Ako dozvolimo da se presuđeni ratni zločinci predstavljaju kao heroji, a nacistički pozdravi kao folklor, onda ne izdajemo samo žrtve – izdajemo i istinu.

Borba protiv fašizma i nacizma nije stvar prošlosti. To je svakodnevni izbor. I svaki put kada se na koncertu digne ruka u nacistički pozdrav, a neko prešuti, taj izbor postaje bolan podsjetnik da historija nije završena – ona se ili brani, ili se ponavlja.

federalna.ba