Dvadesetak okupljenih na protestima ispred zgrade 'Soda so' u Tuzli, spaljene 2014.
Dok za neke znači slavlje, za radnike propalih preduzeća u Tuzli, ali i građane koji su nezadovoljni aktuelnom situacijom u državi kada su u pitanju radnička prava, Praznik rada je prilika za proteste. Iako ih je ranijih godina bilo i stotine, danas simbolično, ispred zgrade "Soda so", koja je spaljena tokom radničkih protesta 2014. godine okupilo se dvadesetak osoba. Ljudi smo, poručili su, sa pravima, potrebama i željom za dostojanstvenim životom.
Niske plate, loši uslovi rada, razlike u platama između spolova, uskraćeno pravo na socijalnu sigurnost i zdravstveno osiguranje samo su neki od uzroka izuzetno lošeg stanja u državi. Spisak je duži od nabrojanog, kažu radnici i građani sa područja Tuzlanskog kantona ističući da ne vide razlog za slavlje.
„Ne znam šta slavimo. Slavimo što smo najkorumpiranija zemlja, najsiromašnija zemlja, što nam odlaze mladi, je li to slavimo, što su nam pogažena sva ljudska, građanska i radnička prava?“, pita Sakib Kopić, predsjednik Sindikata Solidarnosti Tuzla.
Bivši uposlenici firmi koje su u stečaju, a koji danas niti mogu pronaći posao niti ostvariti pravo na penziju ogorčeni su tretmanom države. Za sebe se, kažu, više i ne bore. Na protestima su u želji da bar novim generacijama bude bolje.
„Najteža situacija u ovoj državi je što su istjerali omladinu iz države. Zato nemamo ovdje perspektive. Nema države gdje nema omladine“, kaže Mehmed Terzić, bivšu uposlenik TTU Tuzla.
Žalosno je, kažu okupljeni, što smo 1. maj koji je podsjetnik na najveću borbu u oblasti radničkih prava sveli na slavlje i roštilj iako razloga za slavlje baš i nema. Može i jedno i drugo, kažu, ali borba za radnička prava ipak bi trebala biti prioritet.
„Sad nemamo šta ni da kupimo kako treba za 1. maj, ali izgleda da je narod zadovoljan. Nas ovdje deset-dvadeset, a narod je izgleda sretan. Nemamo ni vlade, nemamo ni države, nemamo ništa. Imamo minimalac od 596 maraka“, ističe Senad Mehanović, uposlenik firme Tuzla kvarc.
„Mogla sam i ja da slavim, ali mene vuče ovdje. S njima sam 40 godina i znaju svi da hoću bolje i da naša Tuzla i Bosna i Hercegovina može, ali ne može sjedeći kod kuće“, kaže Ilinka Mezeji, bivša uposlenica Polihema Tuzla.
Slika ovih protesta je ujedno ogledalo našeg društva, kažu okupljeni. Ko zna kako ćemo sutra, ali neka nam je danas hljeba i igara.
federalna.ba