Dodir časne sestre – Gojko Berić

Dobro je čitati ... čitati knjige „velikog gospona i finog fakina“ ... Čitati i proživjeti knjigu polako, da čitanje traje, kao što sve o čemu autor pripovijeda traje u njemu i dodiruje, dotiče ona fina tkanja u nama i tuge, i suosjećanja i ljubavi

**

Objavljen krajem aprila 2024.godine, roman Gojka Berića „Dodir časne sestre“ naišao je na izvanredan prijem kod svih koji su ga pročitali. Njihov jednodušan doživljaj ove jedinstvene knjige izražen je istom rečenicom: Čita se u jednom dahu! Rijetko koja knjiga doživi da bude čitana sa toliko strasti i emocija poput ovog Berićevog romana. Evo šta su o tome za portal izdavaka IK Buybook, rekli neki od naših poznatih pisaca i novinara -

„U svom prvom romanu „Dodir časne sestre“ Gojko Berić, jedan od najznačajnijih jugoslavenskih novinara, iznosi vlastitu autobiografsku povijest, vrijeme djetinjstva u ratu i odrastanja u socijalističkoj državi, sve do njene propasti. To je priča o siromaštvu i oskudici, o idealima i snovima, o ljubavi i njenoj nemogućnosti u jednom grubom i sebi kontroverznom svijetu. Berić u toj oskudici otkriva izobilje, a njegova priča uvjerljiva je i uzbudljiva jer nemilosrdno razobličuje socijalne predrasude, ne žaleći pritom ni samoga sebe. Romaneskni likovi iz Mostara, gdje je odrastao i Dubrovnika, u kome je proveo dobar dio svoje novinarske karijere, uvjerljivo i plastično predočavaju jedan svijet u  kome ima i radosti i tuge, grubosti, ali i nježnosti. Berićev književni stil jasan je i precizan, a naracija pršti od energije.

 Roman „Dodir časne sestre“ Gojka Berića književno je djelo visoke estetske vrijednosti, djelo koje se čita u jednom dahu i o kome se razmišlja danima nakon sklopljenih korica.“

                                                                                                            Mile Stojić

**

„Kratke, precizne i brze rečenice dominiraju knjigom “Dodir časne sestre”. Telegramski je to stil i jezik, koji nije lišen opisa prirode, filozofskih osmatranja sebe i svijeta, ni lirskog doživljaja, poetičnih pasaža unutar poglavlja, koja se završavaju efektnim poentama. Sve je prožeto utjecajima koje je umjetnost i kultura ostavljala na naratora knjige. Ne bez razloga kada sam čitao rukopis posegnuo bih često za nekom knjigom sa svoje police, kao što sam uzeo Kazantzakisov roman “Grk Zorba”. “Dodir časne sestre” posjeduje vitalizam na tragu navedenog romana. Možda i najbolji dijelovi knjige su o običnim ljudima, marginalcima, poznatim ličnostima, tragičnim likovima ulice, revolucionarima, oriđinalima, usamljenom slikaru, teatarskom šminkeru...Priča o Harisu Belmondu je majstorski kroki u kojem vidimo ljudsku sudbinu u nekoliko rečenica, a priča o šminkeru Jureku završava se kao da ju je pisao neki latinoamerički pisac iz doba uspona ove književnosti.“

Faruk Šehić

**

„Gojko Berić, najstariji aktivni novinar na ovim prostorima, objavio je svoj prvi roman „Dodir časne sestre“. U najkraćem – briljantan! To je knjiga visoke stvaralačke temperature, otvorena ispovijest napisana bespoštedno i prema sebi i prema drugima. Ona je događaj u svakoj kulturi. Majstor dijaloga, Berić ovaj roman čini izuzetno filmičnim. On počinje u godinama stvaranja socijalističke Jugoslavije a okončava u trenutku kada ta država nestaje. Mogao bi se zamisliti film koji u pozadini ogromne freske o historiji jedne zajednice priča vječnu priču o pojedincu koji traži svoje mjesto pod suncem.“

Boro Kontić

**

„Budite znatiželjni, pogotovo vi mladi ljudi u Bosni i Hercegovini i okolnim zemljama. Moji vršnjaci. Vama pišem ovaj tekst. Vi koji čitate, ako vas uopšte ima. Pročitajte roman Gojka Berića “Dodir časne sestre”. U njemu na nekoj tamo stanici pred kraj romana Gojko sjedi pored časne sestre u autobusu za Split. Promiču pored starih puteva, šumaraka i maslinjaka. Na posljednjoj zajedničkoj stanici, opraštajući se od svog saputnika, sestra Tereza mu položivši svoju ruku na njegovu govori: “Neka vas sreća prati.” Gojko primijećuje: “Njen nježni stisak nije bio dodir časne sestre, već dodir žene u njoj. Tu se nisam mogao prevariti.”

Srđan Sekulić

**

„Roman Gojka Berića “Dodir časne sestre” veličanstveni je trijumf jednog od najvećih majstora pisane riječi na našem zajedničkom jeziku. Mogu ga čitati zaljubljenici književnosti u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Srbiji... Garantujem da ovaj roman nećete ispustiti iz ruku, da ćete se, uz sve obaveze koje imate, vraćati ovom veličanstvenom tekstu dok ga oblaporno ne progutate i ne smirite u svojoj duši koja halapljivo traži: "Daj još Gojko, daj još Majstore." Roman je biografska trijada koju čine jedan čovjek (autor) i dva grada (Mostar i Dubrovnik), isprepleteni nitima života i raspleteni magijom Berićeve rečenice koja spada u sami vrh stila, stila koji ne bježi od istine, nego je saopštava nemilosrdno i prema sebi i prema drugima. Berić i u devetoj deceniji života vlada rečenicom i ispisuje autentičnu priču svog bogatog života, pozivajući čitaoce na gozbu. Ovakve gozbe su rijetkost, zato ne propustite priliku da se nahranite “Dodirom časne sestre”. 

Nerzuk Ćurak

**

“Dodir časne sestre" jeste knjiga u kojoj Gojko Berić više ne skida debele, teške velove sa aktuelne društveno- političke zbilje, a što već decenijama radi i po tome je poznat  u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, nego on to sada čini sa svojim životom, i privatnim i profesionalnim. Pred nama odrasta dijete koje je najčešće u uzaludnom, dirljivom, potresnom, pa i komičnom traganju za ljubavlju i za sigurnošću, kako u porodici tako i u okruženju. Ali, uporedo sa razgolićavanjem vlastite intime, oči radoznalog dječaka upijaju, i sve do pozne dobi ne zaboravljaju, dešavanja, ljude, predjele oko njega. Na našu sreću, jer, zahvaljujući tome, sa svakom novom stranicom izranjaju zaboravljene mostarske mahale i sokaci i jednako tako mnogima danas nepoznati Dubrovnik, pa i nepoznat, uvjerena sam, sadašnjim Dubrovčanima. Svi koji vole ove gradove, i koji žele o njima saznati ono čega sigurno nema ni u kakvim drugim knjigama, moraju pročitati ovaj roman. Preporučujem da to posebno urade umjetnički producenti jer svaki pasus "Dodira..." može biti predložak za film ili pozorišnu dramu. Taj slojeviti, surovo iskreni, pa i kada su u pitanju erotska čula autora, taj, na momente, djetinje naivni, a ponekad i burleskni hommage jednom vremenu, i svakom čovjeku u njemu, nadilazi balkanske prostore. Sigurna sam da bi i čitalac na kraju svijeta gutao Berićevu knjigu jednako kao što sam ja uživala u toj svojevrsnoj ispovjedaonici pred vratima Svemira.“

Edina Kamenica

**

„Brutalno iskreno i literarno majstorski Berić nas je uveo u manje poznati život poslijeratnog Mostara i Dubrovnika kakvog ne poznajemo. Sa strašću rasnog pripovjedača Berić je felinijevski predstavio cijelu galeriju autentičnih likova

i događaja ali i odnose unutar vlastite porodice, dramatičan sukob sa ocem partizanom koji se nikad nije integrisao u taj novi svijet. „Dodir časne sestre“ budi strast čitanja kao rijetko koja knjiga.“

Emir Habul

**

Knjigom Gojka Berića „Dodir časne sestre“ trepere emocije, prepliću se, stvaraju vrtlog koji ponese i ne dozvoljava prekide čitanja, ne dozvoljava predah. Toposi Mostara i Dubrovnika obojeni zapažanjima dječaka i mladića, a kasnije odraslog čovjeka, vrsnog novinara, sveprisutni su i autentični iako mnogi od njih više ne postoje. Jednostavnom, preciznom rečenicom autor uspostavlja kontrast, kad pripovijeda o životu u Mostaru, kontrast između siromaštva poslijeratnih godina, odrastanja u tom siromaštvu i raskoši duha i duše tih ljudi, dobrote tih bića uveliko određenih rijekom i mahalom. Usprkos svemu, ti ljudi, a i sam autor idu dalje, dalje u novi dan, dalje i strasnije u život. Autor riječima oslikava vitraž živih boja, vitraž grada i njegovih ljudi, kojih više nema i tako ih sačini vječnim.

Cijela knjiga, svaka priča govori, ustvari o gubitku. Na početku to je gubitak majke, gubitak strica, zavičaja. Gubljenje i traženje oca u neprekidnom je trajanju, uvijek iznova a nikad do kraja. Gubljenje je to i ljubavi, i žena, i gradova. Raskošni su karakteri žena u autorovom životu, sjajni u svojim kontrastima. Na jednoj strani Majka Fatka Begovića koja srcem i dušom daje komad pite i šalicu mlijeka, a na drugoj one žene koje ne daju nego nude svoje tijelo, zajedljive i surove riječi, i prazninu nakon toga – Etelka, Ketika, Jeanette ... Na jednoj strani je maćeha koja mu poviče „bježi“ kad otac pištoljem krene na njega, a s druge strane urednica u redakciji i s njom brza, strasna i razarajuća ljubav. I, svaku od tih žena autor je, na neki način izgubio, ali i zadržao u svom krvotoku. No, opet kao kontrast svim tim ženama pojavljuje se Časna sestra, koja u jednom jedinom dodiru splete svu priču o Ženi, priču o svim ulogama koje Žena ima i živi u sebi, o erosu i tanatosu, i koja odlazeći ostavlja dah i ljubavi, i suosjećanja i vjeru da je ipak sve još uvijek živo i prisutno, bez obzira na sve gubitke. Na kraju, autor gubi i gradove, stvarno i simbolično, gubi ih onakave kakve ih je volio, kakave ih pamti, a kakvi više ne postoje. Mostar, prvi put kad odlazi u Dubrovnik, drugi put kad ga razori rat. Dubrovnik, kad ga u posljednjoj priči nepoznat sugrađanin upita – „A, odakle ste?“

Ipak, ostalo je bogatstvo iskustva, naučene lekcije, spoznaja  da je živio život. I, još gomile nemira što traže svoju riječ. Čitati i proživjeti knjigu „Dodir časne sestre“. Polako, da čitanje traje, kao što sve o čemu autor pripovijeda živi u njemu.“ - Selma Dizdar

**

„Knjigu Gojka Berića „Dodir časne sestre“ pročitao sam, takoreći, naiskap. Bio sam njome obuzet u tolikoj mjeri, da sam na posljednjoj, 347. stranici, osjetio izvjesno razočaranje, i prazninu, jer je priča okončana. 

Ovo autobiografsko štivo ne može se čitati s distancom. Ono pobuđuje snažna osjećanja slikovitim asocijacijama, koje čitaoca, mjestimice, podsjećaju na epizode iz vlastitog odrastanja. Ova knjiga je, kao i sam život, sačinjena od tuge i radosti. Neke njene stranice se čitaju s osmijehom, a neke opet stegnuta grla i očiju zamagljenih suzom, što iznenada navre, iz najskrivenijeg damara duše.

Gojka Berića pratim odavno, još otkad je bio dopisnik Oslobođenja iz Dubrovnika. Na toj poziciji on se profesionalno osvjedočio kao možda najbolji jugoslavenski novinar koji je pratio društvena, posebice kulturna zbivanja u turističkoj Meki naše nekad velike države, velike u mnogom pogledu.

Berićevo komentatorsko pero u sarajevskoj eri apsolutni je vrh savremenog žurnalizma. On je jedan od šačice, kako reče slavni pisac, preostalih dinosaura novinarstva.

Dodirom časne sestre, po mome skromnom mišljenju, Berić je ušao i u literaturu - raskošno, i na velika vrata. Njegova knjiga odiše nostalgičnom, amarkordskom atmosferom. Mene se dojmila autorova radikalna iskrenost, neko ju je imenovao čak brutalnom iskrenošću u odnosu na samoga sebe. Ne pamtim da sam  takvu prozu sreo kod bilo kog drugog pisca. Berić se ne ustručava da samoga sebe označi kao erotomana, povremenog kradljivca u mladim danima, ili junoše sklonog ekcesu, što je u njegovom naivnom dobu bilo poprilično skandalozno... Ali, uprkos tim ubilačkom samodenuncijacijama, čitalac sve vrijeme navija za pisca, jer shvata da je on autentičan, i autentično dobar čovjek. Anre Malro na jednom mjestu, čini mi se u Antimemoarima, kaže da je najveća istina o čovjeku ono što on sam o sebi taji. Gojko Berić je u tom pogledu bezgrješan.

U duhu Egziperijevog kanona da savršen tekst nije onaj kome se ništa ne može dodati, već onaj kome se ne može ništa oduzeti, Gojko Berić je Dodirom časne sestre dosegao bezmalo savršenstvo. Parafrazirajući znamenitog ruskog klasika Antuna Pavloviča Čehova, u ovoj knjizi Gojka Berića riječima je tijesno, a mislima vrlo prostrano...“

Mufid Memija

**

„Mnogi su nastojali pisati kao Charlles Bukowski ali je novinar Gojko Berić najbliže prišao tom stilu dajući mu i neki naš – ovdašnji pečat. Pročitajte Berićev roman „Dodir časne sestre“ i uvjerite se u to.“

Faruk Kajtaz

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Selma Dizdar