Djeca su tihe žrtve ovog rata – zašto ih međunarodno pravo ne štiti?

Djeca ne započinju ratove i ne planiraju teroristička djela, ali prečesto su njihove najveće žrtve, kao što to bolno pokazuje sukob koji je zahvatio Izrael i Gazu. Ovo je borba koja se vodi na bojnom polju ne birajući između civilnih i vojnih ciljeva, a koja se sada odvija uglavnom u Gazi, gdje Hamas u gradovima i selima ima svoja uporišta, ali i gdje milion mladih do 18 godina čini skoro polovinu stanovništva. Malo je ratova u istoriji u kojima su djeca činila tako visok udio ljudi koji su najugroženiji, piše za The Guardian Gordon Brown, bivši premijer Velike Britanije.

Pogled na bespomoćnu djecu u nevolji trebao bi izazvati globalni bijes i podstaći nas da djelujemo. I zato bi teroristi Hamasa, koji su u svom divljanju sakatili, ubijali i kidnapovali nevinu djecu, sada trebali biti predmet hapšenja i krivičnog gonjenja Međunarodnog krivičnog suda za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Oni bi trebali stajati na istoj optuženičkoj klupi kao i njihove terorističke kolege u Islamskoj državi, Boko Haramu i brojnim organizacijama koje djeluju u Sahelu. Ali u suočavanju s Hamasovim zločinima i podržavanju prava Izraela da se brani, moramo postaviti standard utemeljen na vladavini zakona i pravilima rata. Iako izraelska vlada nije iznijela podatke o tome, među 1.400 ubijenih Izraelaca bio je značajan broj djece i mladih i mnogo više onih koji su povrijeđeni. Već u Gazi je 2.360 djece ubijeno, a 5.364 je povrijeđeno. Ako se međunarodna zajednica i naoružani borci ne mogu dogovoriti ni o čemu drugom, svakako se moramo složiti da djecu treba zaštititi u najvećoj mogućoj mjeri humanitarnim zakonima i zakonima o ljudskim pravima. Dakle, tužan je komentar polariziranih vremena u kojima živimo da ove sedmice Vijeće sigurnosti UN-a nije moglo čak ni donijeti dogovorenu rezoluciju koja pruža eksplicitne garancije za prava djece koja su trenutno zahvaćena sukobom, jačajući percepciju da je Međunarodna zajednica jednako nemoćna da zaštiti djecu u Izraelu i Gazi kao što je to bila u nizu tragedija u Jemenu, Sudanu, Mjanmaru i Ukrajini.

Međunarodno humanitarno pravo i zakoni o ljudskim pravima postavljaju jasne smjernice. Međutim, sve je više priznanja da je način na koji se trenutno sprovode neadekvatan, sa prazninama u zaštiti i bez jednog instrumenta ili tijela sa jurisdikcijom da presudi o grubom kršenju prava djeteta, kao što je predloženo u izvještaju „Zaštita djece u oružanom sukobu“ na čijoj sam promociji radio zajedno sa autorom, Shaheed Fatimom KC. Zaista, nije se mnogo promijenilo od 1996. godine, kada je izvještaj Graçe Machel Generalnoj skupštini UN-a o djeci u sukobu govorio o „prostoru lišenom najosnovnijih ljudskih vrijednosti... prostoru u kojem se masakriraju djeca“. Zaključila je: “Ne postoji baš mnogo takvog dna koje čovječanstvo može dostići.”

Ali zaštita koja postoji osmišljena je da spriječi korištenje djece kao živi štit i da izbjegne da postanu nevine žrtve bombardovanja i racija. Prije tačno 100 godina, deklaracija o pravima djeteta koju je izradila Eglantyne Jebb, a objavila Međunarodna unija Save the Children zahtijevala je da “dijete mora biti prvo koje će dobiti pomoć u trenucima nevolje”. „Dijete koje je gladno mora se nahraniti“, piše, „dijete koje je bolesno mora biti njegovano, a siročad se mora pomoći i zaštititi“. Stoljeće kasnije, s ratovima koji se ne vode na depopuliranim terenima, već u gradovima i selima, potreba za zaštitom za civile je još hitnija.

Prilikom izbijanja rata 1939. godine, Crveni krst je bio ključan u izradi konvencije za zaštitu djece tokom oružanih sukoba, kojom se poziva na „sigurna mjesta ... sigurne lokacije koje će biti poštovane i zaštićene u svim okolnostima”. Od tada, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i Evropska konvencija o ljudskim pravima nagovijestile su niz međunarodnih konvencija, koje su 1989. dovele do konvencije o pravima djeteta i njenih naknadnih protokola.

Njegov član 38 zahtijeva „sve izvodljive mjere za osiguranje zaštite i brige o djeci pogođenoj oružanim sukobom“, a njeni specifični zahtjevi uključuju održavanje osnovnih zdravstvenih sistema i usluga, vodosnabdijevanje i određivanje škola kao zaštićenih područja. Također zahtijeva „koridore mira“ i „dane mira“. A kako se procjenjuje da samo 2% uobičajenih zaliha hrane dolazi do djece u Gazi i ograničenih zaliha vode na raspolaganju, povelja koja štiti prava djece trebala bi hitno osigurati da se priča o “humanitarnim pauzama” ili “zatišjima” ili “prozorima” zaista i znači nesmetan humanitarni pristup za rješavanje trenutne vanredne situacije. Ovo bi trebalo da bude zajedničko svima: u svakoj religiji postoji zabrana da se nevina djeca dovode u opasnost. Dakle, prvo, sva djeca – palestinska i izraelska – moraju znati da nisu sama, da ćemo pratiti šta se dešava njima i drugim civilima tokom ove krize, uz obećanje da će svako ubistvo i otmica biti procesuirano kao ratni zločin od strane međunarodnog krivičnog suda, kao što je slučaj sa Vladimirom Putinom, kojeg je sud optužio za prisilno premještanje djece iz Ukrajine. Sve taoce treba odmah osloboditi, a njihovoj rodbini dati dokaz da su u životu, kao i osigurati pristup Crvenom krstu.

Nije dovoljno samo osjetiti dječju bol. Hitne potrebe za hranom, skloništem, strujom i zdravstvenom zaštitom – a vremenom i obrazovanjem – moraju biti ne samo zadovoljene, već i u potpunosti finansirane. Sredstva UN-a za humanitarnu pomoć morat će se utrostručiti sa 17,9 milijardi dolara koji su trenutno obećani na 55,5 milijardi dolara koji se smatraju neophodnim za rješavanje trenutnih vanrednih situacija; i, ako je potrebno, trebali bismo osnovati poseban fond za hitne slučajeve djece pozivajući vlade, kompanije i širu javnost širom svijeta da doniraju. Alf Dubs, izbjeglica koji je kao dijete došao u Britaniju preko Kindertransporta, je u pravu: uz druge zemlje, morat ćemo biti spremni, kao i u slučaju s Ukrajinom, da primimo djecu izbjeglice.

Previše nas šuti na to da je 468 miliona djece – jedno dijete na svakih šest, skoro dvostruko više nego prije 30 godina – osuđeno da živi i umire u zonama sukoba. U 2021. godini u ratnim sukobima ubijano je i ranjavano 22 djece dnevno; čak i prije dramatičnog porasta smrtnosti djece u Ukrajini i sada na Bliskom istoku.

Sa očima svijeta uprtim u to, sadašnji sukob će postati test da li, u ratu koji se vodi u gusto naseljenim urbanim područjima, djeca ikada mogu biti zaštićena. Ako, uz dovoljan broj pomenutih upozorenja, ne možemo stvoriti sigurne prostore, osigurati da su djeca zaštićena i pripremiti i pružiti humanitarnu pomoć, imamo zaista male šanse da ikada spašavamo djecu u opasnosti u manje publiciranim ratovima u drugim dijelovima svijeta.

Danas su djeca tihe žrtve, i ako ne možemo pokazati da smo učinili sve što je u našoj moći da zaštitimo najslabije i najugroženije, ožiljci će ostati decenijama nakon završetka ovog sukoba, bacajući dugu i jezivu sjenu na čitav vijek.

federalna.ba/The Guardian