Djeca koja više ne plaču: Sudan na rubu gladi i zaborava
Rat u Sudanu traje više od dvije godine, a njegova najtragičnija lica su djeca. U bolnicama bez lijekova, na ruševinama škola i u improviziranim učionicama, mališani preživljavaju između gladi, bolesti i nade.
U polumračnoj bolničkoj sobi u Kartumu, 25-godišnja Touma sjedi gotovo nepomično. Oči su joj prazne, glas gotovo nečujan. Nije jela danima. U naručju drži svoju trogodišnju kćerku Masajed, čije maleno tijelo djeluje gotovo beživotno.
„Voljela bih da plače“, tiho govori majka. „Nije zaplakala danima.“

Njene riječi vise u zraku poput molitve koja ne nalazi odgovor. U odjelu za pothranjenu djecu bolnice Bashaer, jednom od posljednjih zdravstvenih centara koji još rade u sudanskoj prijestolnici, plač je rijedak, a tišina teža od bilo kakvog zvuka.
Bolnica koja jedva diše
Rat između Sudanske vojske i paravojnih snaga RSF (Rapid Support Forces) koji je počeo u aprilu 2023. godine, uništio je zdravstveni sistem zemlje. Bolnice su bombardirane, medicinsko osoblje pobjeglo, zalihe lijekova gotovo nestale. Bashaer je jedna od rijetkih koja još prima pacijente. Hladni zidovi i improvizirani kreveti svjedoče o očaju i iscrpljenosti. Na svakom ležaju po jedno dijete, blijedo i neuhranjeno, okruženo majkama koje gledaju u prazno, nemoćne da učine išta osim da čekaju.
Ljekari i medicinske sestre rade bez prestanka. „Nemamo dovoljno antibiotika, ni infuzija, ni hrane“, kaže jedan od njih. „Roditelji često moraju birati kojem će djetetu kupiti lijekove – jer novca jednostavno nema.“
Između života i smrti
Touma je s porodicom pobjegla iz svog sela oko 200 kilometara jugozapadno od Kartuma, kada su borbe stigle do njihovih vrata. „RSF je uzeo sve što smo imali – novac, stoku, hranu. Ostali smo bez ičega“, priča. Njena djeca su ubrzo počela gladovati. „Nekad smo imali mlijeko, hurme, životinje. Naša kuća je bila puna života. Sada imamo samo prazne ruke.“
Masajed i njena sestra bliznakinja Manahil primljene su u bolnicu istog dana. Ljekari su rekli da im trebaju antibiotici odmah. Touma je imala dovoljno novca za lijek samo jednoj od njih. Odlučila se za Manahil.
„Molila sam Boga da spasi obje“, govori slomljena majka. „Želim samo da se ponovo igraju zajedno, da ih vidim kako trče.“ Dok priča, ne odvaja pogled od Masajed. Dijete diše plitko, tiho, gotovo neprimjetno. Touma zna da joj se vrijeme mjeri satima, možda minutama. „Ostala sam sama. Nemam ništa osim Boga.“
Grad bez duše
Rat je razorio srce Sudana – Kartum. Nekada pun života, grad na obalama Nila danas je pretvoren u polje ruševina. Dvije godine borbi između vojske generala Abdela Fattaha al-Burhana i paravojnih snaga pod vodstvom Mohameda Hamdana Dagala, poznatog kao Hemedti, uništile su ono što je nekad bilo kulturno i ekonomsko središte zemlje. Tenkovi su se kretali kroz stambene četvrti, borbeni avioni nadlijetali su gradske krovove, a stanovnici su bježali u podrumima, skloništima, napuštenim školama. Oni koji su ostali, žive bez struje, vode i hrane.

U tom razorenu pejzažu, dvanaestogodišnji Zaher svojim invalidskim kolicima polako prelazi preko krhotina stakla i metaka. Ispod nogu mu škripi razbijeni asfalt. „Vraćam se kući“, pjevuši tiho, iako od kuće više nema ništa. „Ne mogu je vidjeti. Gdje je moj dom?“
Dječak koji je izgubio noge, ali ne i volju
Zaher i njegova majka Habibah živjeli su pod RSF kontrolom gotovo dvije godine. „Bilo je kao da smo zarobljeni“, kaže Habibah. „Nismo smjeli upaliti svjetlo noću, nismo kuhali, nismo se kretali. Svaki zvuk mogao je značiti smrt.“ Nisu imali novca da pobjegnu. Živjeli su od prodaje sočiva na ulici. Jednog jutra, dok su zajedno radili, iznad njih je zazujao dron. Trenutak kasnije – eksplozija. „Vidjela sam krv posvuda. On je ležao na tlu. Nisam mogla disati“, govori majka.
Zaherove noge bile su raznesene. „Molila sam Boga: uzmi mene, samo njega spasi.“ Ljekari su ga spasili – ali su morali amputirati obje noge ispod koljena. Kad se probudio, pitao ju je: „Mama, zašto si im dozvolila da mi odrežu noge?“ Nije imala odgovor.
Danas Zaher sanja o protezama. „Želim da igram fudbal kao prije“, kaže. „To je sve.“ Njegova majka plače: „Nemam novca ni za hranu, a kamoli za proteze. Ali kad ga vidim da se smije, znam da još imamo nadu.“
Djeca koja rade među grobovima
Na drugom kraju grada, šesnaestogodišnji Ahmed stoji usred razorenog zabavnog parka. Iza njega, hrpe otpada, ruševine, spaljeni tobogani. Na njegovoj poderanoj majici piše „Smile“. „Dolazili smo ovdje svaki dan, braća i ja“, kaže. „Sad sam se vratio – i ne mogu vjerovati da je ovo isto mjesto.“
Ahmed sada radi ovdje, čisti ruševine i sakuplja metalni otpad. Za mjesec dana napornog rada dobije 50 dolara. Tim novcem prehranjuje majku, baku i brata. Ostalih četvero braće – nestali su. „Ne znam jesu li živi. Samo se nadam.“

Dok priča, podiže s tla kost. „Ovo je ljudska noga“, kaže mirno. „Kao moja.“ Do sada je, kaže, pronašao ostatke 15 tijela. „Navikao sam se. Više se ni ne bojim. Samo me tuga izjeda.“
Škole pod ruševinama, učionice u skloništima
Rat je uništio 80% škola u glavnom gradu. Milioni djece više ne idu u školu. Neki uče u improviziranim prostorima koje su volonteri pretvorili u učionice. Zaher sada pohađa jednu takvu školu u napuštenoj kući. Djeca sjede na plastičnim stolicama, pišu kredom po zidovima, pjevaju pjesme. Za nekoliko sati dnevno, opet postaju djeca. Njihova učiteljica, 65-godišnja Amal, predaje već 45 godina. Nikada, kaže, nije vidjela toliko traumatiziranih učenika. „Djeca psuju, udaraju se, igraju rata. Njihov jezik je promijenjen. Govore kao vojnici. Nose štapove, prave se da pucaju“, kaže učiteljica. „Njihov svijet više nije svijet bajki, već svijet preživljavanja.“
Mnogi od njih dolaze gladni. „Nemaju ni brašna, ni mlijeka, ni ulja. Neki padaju u nesvijest na času“, dodaje Amal. „Ali kad se nasmiju, to je kao da sunce uđe u sobu.“
Nada na koljenima
Na razorenom fudbalskom igralištu, Zaher se spušta na koljena i gura prema lopti. Iako ga rane bole, lice mu se ozari kada je šutne. Njegovi prijatelji ga bodre, smiju se i plješću. „Navijam za Real Madrid“, kaže s osmijehom. „Vinícius mi je najdraži igrač.“
Igra na koljenima, iako mu to može izazvati infekcije. Ali on ne mari. „Fudbal me spašava. Kad igram, zaboravim sve.“
Njegov glas postaje tiši. „Samo želim da mi poprave noge. Da mogu hodati kući. Da idem u školu.“
Zaboravljena djeca svijeta
Prema podacima UN-a, rat u Sudanu stvorio je najveću humanitarnu krizu na svijetu u ovom trenutku. Više od 10 miliona ljudi je raseljeno, 3 miliona djece akutno pothranjeno, a više od 20 miliona ljudi nema dovoljno hrane. Međunarodne organizacije upozoravaju da bi bez hitne pomoći cijele zajednice mogle nestati. „Djeca Sudana plaćaju najvišu cijenu rata koji nisu započela“, poručuju iz UNICEF-a.
Tišina koja para srce
Kad novinarska ekipa napušta bolnicu Bashaer, jedan od ljekara samo slegne ramenima. „Iskreno? Nijedno dijete u ovom odjelu neće preživjeti.“
Tišina koja slijedi teža je od svih riječi. Na izlazu, Touma još uvijek sjedi s Masajed u naručju. Sunčeva svjetlost probija se kroz razbijeni prozor. Djevojčica se ne miče.
Touma spušta pogled i šapuće: „Imam samo Boga.“
U zemlji u kojoj su djeca prestala plakati – možda suze svijeta tek trebaju poteći.
federalna.ba/BBC