"Die My Love": Izvrsna Jennifer Lawrence u priči o majčinstvu, ludilu i slobodi

Film „Die My Love“ (Umri, moja ljubavi ) donosi izvrsnu izvedbu Oscarom nagrađene glumice Jennifer Lawrence u ulozi mlade majke koja doživljava živčani slom. To je izvanredan prikaz izazova s kojima se žene mogu suočiti, piše za BBC Christina Newland.

U najnovijem filmu subverzivne škotske rediteljice Lynne Ramsay, “Die My Love”, Grace i Jackson su mladi, naizgled zaljubljeni par koji se seli iz New Yorka na Srednji zapad, u veliku staru seosku kuću koji treba popravke. Na početku plešu, vode ljubav, razgovaraju o pisanju koje će Grace (vatrena Jennifer Lawrence) raditi i muzici koju će Jackson (Robert Pattinson) stvarati. A zatim, u naglom preskoku od šest mjeseci, vidimo da su dobili sina.

Par koji se seli u izoliranu kuću na selu, samo da bi se stvari odvijale na čudan i zastrašujući način – gotovo da zvuči kao premisa horor filma. Ali Die My Love je horor samo u teoriji: zapravo je to domaća drama o mladoj majci koja polako doživljava mentalni slom, uzrokovan nesposobnim, nevjernim suprugom, naglim padom seksualnog života i paralizirajućom spisateljskom blokadom koja ju je ostavila staklastog pogleda utonulog u samu sebe.

U filmu Die My Love, Jennifer Lawrence i Robert Pattinson igraju par čija se veza raspada (Izvor: Mubi/Kimberley French)

Ali ovo nije samo priča o ženi s napetim živcima; ona je živahna, energična, seksi i ponekad smiješna. Grace maše stražnjicom  pred momkom dok se svađaju; on joj kupuje najdosadnijeg psa na svijetu. „Kod filmova o mentalnom zdravlju – ljudi očekuju da imaju ozbiljan ton“, kaže Lynne Ramsay za BBC. „Mislim da u ovom filmu postoje i druge stvari. Pitate se na kraju je li Grace slobodnija nego bilo koji drugi lik. Jennifer je prirodni komičar, znaš. Zato je filmu dala tu lakoću koju sam obožavala – lik Grace je zaista oštar i nepopustljiv.“

Izvanredna heroina

Vrludajući po kući u stanju manične dosade i bijede, pola vremena s jednom rukom u šortsu, Lawrence je oličenje životinjske energije, neoprana i nezainteresirana za pristojnost ili ženska očekivanja. To je izvanredna, nesvjesna izvedba od strane glumice koja je osvojila Oscara. Zasnovan na potresnom romanu Ariane Harwicz iz 2012. godine istog naziva, Ramsayin film se u nekoliko ključnih aspekata razlikuje od izvornog materijala, ali njena teza o specifično ženskom obliku mentalnog sloma – koji se čini skuhan u kotlu društvenih očekivanja, muške neosjetljivosti i toksičnih heteroseksualnih odnosa – ostaje ista. Miranda Christophers, psihoseksualna i terapeutska savjetnica za veze, kaže za BBC: „Važno je da postoji podrška za mentalno zdravlje žena, posebno nakon što dobiju djecu. U određenim fazama života žene postoji potreba za većom podrškom na način koji se može razlikovati od muškaraca – tokom trudnoće, postnatalnog perioda ili oko menopauze. Potrebna je više prilagođavanja iepodrška.“ Nažalost, Grace ne dobija takvu podršku.

Grace se bori sa svojim bešćutnim danima na selu dok je Jackson odsutan zbog posla – ona postaje gruba i nepredvidiva, stalno masturbira, drži bebu budnom u čudnim satima, živi u prljavštini, tjeskobi i upornom bijesu. Na kraju prelazi na žestoke svađe s Jacksonom i stvarno samopovrijeđivanje.

„Ne saosjećaš uvijek s njom, ali si s njom“, kaže Ramsay o svojoj burnoj protagonistici. „Ona je nepodnošljiva, ali on je i dalje voli. A ne sažaljeva samu sebe. Ona je zvijer. Ona je pankerica, buntovnica. Bilo je takvih elemenata tog lika u knjizi gdje, umjesto da se izvinjava, ponaša kao divlja životinja.“

Radi se o odnosima, a posebno o kreativnim odnosima, o napetosti koja postoji između želje i potrebe za stvaranjem i odgovornosti koje dolaze s kućom, djetetom, partnerom – Anna Bogutskaya

Kroz cijeli film, ljudi oko Grace stalno joj nude savjete i mišljenja („Djeca su teška“, ili „Ako dobiješ bebu koja plače…“), što ona potpuno prezire. Čak ni njena dobra, dobronamjerna svekrva, koju igra Sissy Spacek („Svi malo poludimo u prvoj godini“), ne može natjerati ovaj kvadratni klin da se uklopi u okrugli otvor. Iako su neki kritičari vidjeli Die My Love kao priču o postporođajnoj depresiji, Ramsay se snažno protivila tom tumačenju. Za nju, film ima širu temu od majčinstva: „Više nemaju seks, ona više ne piše, a to je povezano s ovim djetetom koje sve mijenja. Ali to su također scene iz braka, iz propadanja veze. Tako da mislim da se radi o mnogo toga.“

Anna Bogutskaya, filmska kritičarka i autorica knjige “Feeding the Monster: Why Horror has a Hold on Us” (Hranjenje čudovišta: Zašto nas horor drži), te voditeljica podcasta The Final Girls, slaže se. „Mislim da je film o mnogo više od postporođajnog perioda“, kaže ona. „Radi se o odnosima, a posebno o kreativnim odnosima, o napetosti koja postoji između želje i potrebe za stvaranjem i odgovornosti koja dolazi s kućom, djetetom, partnerom...“

Gena Rowlands u filmu “ Woman Under the Influence “ (Žena pod utjecajem) je očigledna prethodnica Lawrenceine izvedbe (Izvor: Alamy)

Zaista, u jednoj sceni u kojoj Grace razgovara sa terapeutom i sugeriše se da prilagođavanje majčinstvu predstavlja problem, ona oštro odgovara s čvrstom sigurnošću. „Nemam problema da se vežem za svog sina. On je savršen,“ kaže. „Sve ostalo“ je, dodaje, problem.

Prikazi žena na ivici

Graceina priča na ekstreman način predstavlja pritiske na mentalno zdravlje s kojima se žene mogu suočiti. Širom Zapada postoje progresivni koraci ka smanjenju kućnog tereta koji se stavlja na žene, ali i dalje postoji otpor muškaraca da uzmu roditeljsko odsustvo, na primjer. U međuvremenu, američki izvještaj iz 2022. godine otkrio je da je prevalencija mentalnih bolesti veća među ženama (26,4%) nego među muškarcima (19,7%), a hormonalni poremećaji kod žena - sindrom policističnih jajnika, postporođajna depresija i postporođajna psihoza među njima - ostaju nedovoljno proučeni i nedovoljno dijagnosticirani.

Film “Die My Love” proizlazi iz dugog naslijeđa umjetničkih djela koja se fokusiraju na mentalne bolesti kod žena i kako ih često pogoršavaju njihovi odnosi s domaćinstvom, muškarcima i porodicom – od romana Sylvije Plath “The Bell Jar” (Stakleno zvono) iz 1963. godine do filmskog remek-djela Johna Cassavetesa iz 1974. godine “A Woman Under the Influence” (Žena pod utjecajem). Gena Rowlands igra Mabel, domaćicu iz Los Angelesa koja je „luda“, kako to opisuje bespomoćni muž Petera Falka, a film prikazuje i duboku odanost i totalni jaz u razumijevanju između para. Kao što film sugerira, što više muškarci pokušavaju oblikovati ili "popraviti" svoje žene - koje se ne uspijevaju prilagoditi onome što se od njih očekuje - to može biti gore. Također prikazuje muške doktore koji se prema Mabel odnose kao prema omalovažavajućoj ili površnoj, što govori o dugoj historiji medicinske mizoginije koja je žene učinila opreznima u traženju podrške.

Ali ta nit medicine i braka kao dvojnih tlačitelja mentalno bolesnih žena seže mnogo dalje, u eru „melankolika“ i „histerika“. U klasičnoj kratkoj priči Charlotte Perkins Gilman iz 1899. godine “The Yellow Wallpaper” (Žuta tapeta), mlada majka koja se bori sa mentalnim zdravljem zatvorena je i zabranjeno joj je čak i intelektualno djelovanje od strane muškog doktora i muža. Kao rezultat toga, ona polako potpuno gubi razum. Ženske spisateljice od Anne Sexton do Sylvije Plath zabilježile su svoja iskustva u i izvan psihijatrijske njege, kao i specifičnost svog ženskog identiteta unutar tog iskustva (bile su omalovažavane, dovodene u pitanje, minimalizovane i tretirane kao problem koji treba riješiti).

U popularnoj seriji AMC-a iz 1960-ih “Mad Men”, „savršena“ domaćica Betty Draper (January Jones), depresivna i obeshrabrena zbog nemogućnosti da se uklopi u idealni život koji joj je nametnut, traži pomoć psihijatra – samo da bi njen dominantni muž tajno prisluškivao njene seanse. Iako su u 2025. godini istinski saosjećajne usluge mentalnog zdravlja koje vode žene sve prisutnije, pružajući ključne i životno važne resurse ženama koje pate, to je i dalje spor put ka napretku – što se ogleda u nizu nedavnih filmova.

Grace vjerovatno zaista treba pomoć. Ali ona također pronalazi određenu slobodu u svojoj nepredvodljivosti. Možda je to razum. Može biti vrlo razumno vidjeti istinu ili reći stvari koje niko drugi neće reći – Lynne Ramsay

„Posljednja decenija horora puna je anksioznih ženskih protagonista“, slaže se Bogutskaya, navodeći Swallow (2019) i Watcher (2022) kao primjere. „Kao što su ženski filmovi iz 1940-ih bili u svoje vrijeme, horor paranoične žene bavi se dramom doma – i priznavanjem emocionalnog i mentalnog tereta koji se stavlja na žene kada su prisilno uklopljene u sliku savršenstva koju definiraju njihovi partneri ili roditelji.“

Film “Die My Love” prikazuje žensku „ludost“ kao nesretnu i opasnu, ali također kritički gleda na muževe i porodice koji te žene ponekad ignorišu, institucionalizuju – ili ih se jednostavno stide. U društvenom smislu, Grace je izopćenica. Oštra je prema previše prijateljskom blagajniku; postavlja svekrvi morbidna pitanja o porodičnom samoubistvu; ne zna se ponašati na zabavama, pije vino i nasumično se svlači. Jackson joj kaže da nije samo njega osramotila, već njih zajedno. Njena reakcija je pokušaj da iskoči iz njegovog automobile u pokretu. Kako njeno ponašanje postaje sve primjetnije nečuveno, gotovo svjesno "ludo", počinjete se pitati da li ona zapravo reaguje na to kako se ljudi prema njoj ponašaju, a ne na bilo šta drugo.

Autorica Charlotte Perkins Gilman otvorila je nova vrata u prikazivanju borbi žena sa mentalnim zdravljem svojom kratkom pričom iz 1899. godine The Yellow Wallpaper (Getty Images)

Kao što piše Suzanne Scanlon, autorica knjige “Committed: A Memoir of Finding Meaning in Madness” (Posvećena: Memoari o pronalaženju smisla u ludilu), ponekad takva nepredvidiva ponašanja nastaju kao direktan odgovor na osjećaj da si izopćen i patološki označen od samog početka. „Kada ne slušaš sebe, kada svoje povjerenje i autoritet prebacuješ drugdje …,  može se desiti da te smatraju ludom, i počinješ se ponašati ludo.“

Kada je u pitanju Pattinsonov lik Jacksona, Ramsay ističe: „On u potpuno voli Grace, ali ne zna kako da se nosi s njom… želi da joj pomogne, ali ne zna kako.“ Umjesto da prikazuje ovog beskorisnog muža u negativnom svjetlu, Ramsay ga prikazuje gotovo kao žrtvu vlastite nespretnosti – nekoga ko želi da postupi ispravno prema ženi koju voli, iako je to daleko izvan njegovih sposobnosti.

Postoji osjećaj da je Grace zarobljena u borbi sa sobom i svojom ulogom u porodici; to stvara situaciju ljubavi i mržnje u kojoj su njeni biološki, seksualni ili romantični porivi u direktnoj suprotnosti s njenom kreativnošću i srećom. "Da, vjerovatno joj je potrebna pomoć. Ali ona također pronalazi neku vrstu slobode u svojoj nepredvidljivosti. Možda je to zdrav razum. Može biti veoma razumno vidjeti istinu, ili reći stvari koje niko drugi neće reći“, ističe Ramsay. „Možda se ona vrti ukrug, ali to ne znači da ne vidi suštinsku istinu. To ne znači da nije duhovita. To ne znači da nema tog suštinskog, apsurdnog smijeha prema životu. Mislim da je to više dimenzionalno.“ Ona zastaje „Šta je zdrav razum? Ko je razuman, a ko lud?“

Za Grace, to je relevantan problem – a prostor koji joj Ramsay omogućava daje jednu od najsrceparajućih, najsmješnijih i najdivljijih filmskih izvedbi žene u novijoj memoriji.

Film “Die My Love” (Umri, ljubavi moja) kreće u kino distribuciju  u Velikoj Britaniji i SAD-u od 7. novembra.

federalna.ba/BBC