Čorba iz mostarske mahale

Za Velež odigrao 435 utakmica, za reprezentaciju 21. Igrao i za Swansea City. Nakon igračke, uspješna i trenerska karijera. Džemal Hadžiabdić, nekadašnji igrač Veleža i reprezentativac bivše Jugoslavije, popularni Čorba.

„Krenuo sam kao i svi moji Mostarci  po mahalama, pa u naš Velež gdje sam prošao cjelokupnu školu fudbala.  Za prvi tim sam debitovao 1971. godine protiv banjalučkog Borca, a dres Veleža sam nosio punih deset godina. U tom periodu  odigrao sam  435 utakmica“.

Mada je prema mnogim ocjenama igrala najljepši fudbal u tadašnjoj Jugoslaviji, ta generacija Veleža nije bila prvak države.

„Bila je izuzetno jaka liga, jaka konkurencija, a mi smo stvarno imali generaciju za pamćenje Bajević, Marić, Vladić, Topić, Vukoje, Vahid i Salem Halilhodžić, Čolić, Primorac, Pecelj, Ledić, Kvesić, Glavović, Ristić. Mi smo bili kao jedna porodica. Bili smo vjerni Veležu koji nam je bio itekako važan u našim životima.“

U dresu reprezentacije bivše Jugoslavije debitovao je u Zagrebu, 28. septembra 1974. godine protiv Italije.

„Nikada toliko nisam bio sretan kao te septembarske noći u Maksimiru. Bila je to prva utakmica Jugoslavije poslije Mundijala u SR Njemačkoj. I debi selektora Ante Mladinića, čovjeka koji me je uveo u reprezentaciju i koji je mnogo cijenio moje igračke vrijednosti. Naš sastav je bio podmlađen: Petrović, Džoni, ja, Jerković, Katalinski, Buljan, Popivoda, Vladimir Petrović, Oblak, Vladić i Šurjak. Slavili smo s 1:0, golom Šurjaka. Inače, za reprezentaciju Jugoslavije sam odigrao 21 utakmicu. Tri dana uoči svjetskog prvenstva sam povrijedio prst na nozi i nisam zaigrao na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 1974. godine. Umjesto mene su pozvani Enver Hadžiabdić i Luka Peruzović, a Hadžija je bio jedan od najboljih igrača na Mundijalu“.

Nakon Veleža u kojem je 1977. godine izabran za najboljeg fudbalera bivše Jugoslavije, a biran je i među najbolje sportiste Bosne i Hercegovine, popularni Čorba je 1981. godine otišao u Swansea City.

„Mislim da je utakmica Jugoslavija – Vels, gdje sam odigrao odlično, najviše pomogla da odem u Swansea City, sa kojim sam odmah stigao do Division One, danas Premiershipa. Vodio nas je Toshak, a igrali su Rajković, Stevenson, Griffiths, Curtis, Evans, James“.

Po završetku igračke karijere, Džemal  je kao trener počeo u Veležu. Kao izbjeglica u ratnom periodu je otišao u Katar. I tamo je ostavio dubok trag, vodio je selekciju Katara, malo je nedostajalo da se plasira na Svjetsko prvenstvo. Vodio je brojne katarske, klubove na Bliskom Istoku...

„Trenerski posao je nešto što najviše volim. Volim da učim. Željan sam znanja. Svaki dan mogu nešto naučiti. Ne mislim da sve znam, uvijek se nešto novo nauči. Kao trener puno radim, analiziram utakmice, bez bilježnice nigdje ne idem. Možda sam nekome čudan, ali ovakav rad donio mi je brojne rezultate, titule, pa i mjesto selektora. Vodim se se parolom rad, red i disciplina. Sve svoje ciljeve sam ostvarivao, ali sa velikim radom, požrtvovnosti... Uvijek sam bio ozbiljan i predan radu. Nekad su mi se moji prijatelji smijali, kada sam išao rano na spavanje, ali ja sam imao svoj put. Takav sam i kao trener “, kaže Hadžiabdić s kojim se najmanje jednom godišnje sretnemo na Buni kraj Mostara, a ponekad i u Sarajevu.  I dalje instistira da se ne piše o njemu, ali ipak njegova  igračka i trenerska karijera  to ne dozvoljavaju. Pisalo se i pisat će se o Čorbi iz mostarske mahale i za kraj o njegovom popularnom nadimku, odnosno nadimcima...

„Kod nas u Mostaru svako ima nadimak. Još kao dječak dok sam trčao kroz mostarske mahale, jedan od starijih Mostaraca reče 'Vidi onog što je brz i čorbast' i tako je ostalo sve do danas. Inače, u Kataru sam bio Džemal Hadži, dok me je Džon Tošak dok sam igrao u Swanseu zvao Džimi“.

federalna.ba/Muhamed Bikić