Anna Magnani, nepravedno zanemarena ‘božica’ italijanskog filma
Zanosna izvedba Anne Magnani u remek-djelu "Rim, otvoreni grad" slavi 80 godina. Ta uloga ju je učinila jednom od najboljih italijanskih glumica.
Uspjeh u karijeri Anne Magnani koincidira s velikim trenutkom talijanske kinematografije, odnosno s remek djelom Roberta Rossellinija "Rim, otvoreni grad" (Roma, cittá aperta, 1945) u kojem je Magnani odigrala Pinu, udovicu i zaručnicu jednog od protagonista te antinacističke ratne rimske priče. Rim, otvoreni grad prvi je komercijalno uspješan talijanski neorealistički film u postratnim godinama, a Magnani je njime stekla međunarodnu reputaciju. Ta uloga ju je učinila jednom od najboljih italijanskih glumica. Od tada nije prestajala raditi na filmu i televiziji. Surađivala je sa svim značajnim talijanskim redateljima u pedesetim, šezdesetim i sedamdesetim godinama, a postala je poznata po ulogama strasnih, borbenih žena snažne, i često tužne osjećajnosti. Istovremeno, njezina je gluma bila moderna, životna, bliska i autentična, lišena teatralnosti.
No, ako biste prosječnu osobu izvan Italije pitali da imenuje legendarnu italijansku glumicu, vjerovatno bi odgovor bio Sophia Loren, a ne Anna Magnani. Ipak, Magnani je jedna od najvećih italijanskih glumačkih ikona. Osvojila je Oscara za najbolju glumicu za ulogu u filmu The Rose Tattoo (1955) – prva Italijanka kojoj je to pošlo za rukom. Marlon Brando je bio zastrašen njome. Meryl Streep ju je nazvala „božicom“. The New York Times ju je opisao kao „izvanrednu“ i „tigricu italijanskog filma“. Ipak, mnogi danas nisu upoznati sa „neospornom kraljicom italijanske kinematografije“.
Dakle, "Rim, otvoreni grad" s Annom Magnani, zapravo je prekretnica u historiji filma, a njegova 80. godišnjica nastanka ove godine pruža priliku da se istraže razlozi ovog očitog „kvara“ u kolektivnom sjećanju. Sniman u januaru 1945, među ruševinama Drugog svjetskog rata, film prikazuje priču smještenu u „dugu zimu“ nacističke okupacije, između jeseni 1943. i proljeća 1944.
„Rossellini je koristio ostatke istekle filmske trake, krao struju od Amerikanaca, snimao u podrumima i na lokacijama bez dozvola. I… stvorio remek-djelo“, rekao je filmski historičar Flavio De Bernardinis za BBC.
Anna Magnani je igrala Pinu, protagonisticu i moralni kompas Rossellinijevog remek-djela Rim, otvoreni grad (Izvor: Alamy)
Inspirisan istinitim pričama dvojice svećenika koje su nacisti pogubili, a u koautorstvu s režiserom, Sergiom Amideijem, Albertom Consigliom i mladim Federicom Fellinijem, "Rim, otvoreni grad" je snažan film o užasima okupacije i hrabrosti običnih ljudi.
„To je politički film. Njegov cilj je bio da prikaže jednu dobru Italiju – ne fašističku, kolonijalnu Italiju. Zemlju dobrih ljudi“, kaže Caterina di Capalbo, autorica knjige o filmu Roma Città Aperta.
U to vrijeme, Mussolini i Hitler su još bili živi, pa kada svećenik u filmu izgovori rečenicu: „A šta ako se vrate?“, on izražava stvarnu zabrinutost koju su dijelili i glumci i ekipa filma.
Napokon, nakon filmova u kojima je sve bilo lažno, savršeno, lijepo, ovo je bila priča o stvarnoj ženi – Olivia Magnani
Pina (Magnani) je moralni kompas prve polovine filma. Ona je udovica srednjih godina, trudna sa svojim komšijom – partizanom kojeg voli i za kojeg se planira udati sutradan. Inteligentna je iako nema formalno obrazovanje; siromašna, a velikodušna, s jasnim osjećajem za pravdu, ali bez moraliziranja. Ona je žena prikazana s divljenjem, toplinom i realizmom koji je rijedak u filmu – tada i sada.
„Napokon, nakon godina filma u kojem je sve bilo lažno, savršeno, lijepo, ovo je bila priča o stvarnoj ženi – ne o divi, nego o nekome ko je mogao biti bilo ko“, kaže glumica Olivia Magnani, Annina unuka, čiji je kum bio Roberto Rossellini, a koja je odrasla u kućama gdje je „Oscar stajao na polici, među pismima od Bette Davis i Jeana Cocteaua“.
Kultna izvedba
Magnani je tada bila uspješna 37-godišnja pozorišna glumica kojoj nisu davali glavne uloge u filmovima jer, kako Olivia kaže, „nije imala majušan nos i plave oči. Nije se smatrala fotogeničnom.“ Njen prvi muž, režiser Goffredo Alessandrini, nije vjerovao da ima lice za film.
Njena crna kosa i vatrene oči doprinijele su mitu o njenom „egzotičnom“ porijeklu. Kružile su glasine da je Egipćanka. „Možda je i sama u početku širila taj mit“, dodaje Gianfranco Angelucci, Fellinijev saradnik i prijatelj, „da bi djelovala tajanstveno.“
U stvarnosti, Magnani – od milja zvana „Nannarella“ – rođena je kod Porta Pie, u srcu Rima, i nikada nije upoznala svog oca. Majka ju je napustila i preselila se u Egipat, što je vjerovatno doprinijelo zabuni oko njenog porijekla i ostavilo prazninu koju je Magnani pretvarala u umjetnost.
Magnani (na slici s Federicom Fellinijem 1971. godine) bila je uspješna pozorišna glumica koja nije imala izgled tipične filmske zvijezde (Izvor: Getty Images)
„Shvatila sam da nisam rođena kao glumica“, napisala je kasnije u životu. „Jednostavno sam odlučila postati to u kolijevci, između jedne suze previše i jednog milovanja premalo. Cijeli život vrištala sam svim silama za tu suzu, molila sam za to milovanje.“
Kad ju je Rossellini angažirao za ulogu u filmu "Rim, otvoreni grad", Magnani je bila varijete glumica, danas popularna kao hvaljena stand-up komičarka. „Publika u pozorištu je bila gruba. Bacali su mrtve mačke na loše glumce“, kaže De Bernardinis. Mrtve mačke, tvrdi on, nisu metafora – ljudi su ih doslovno pokupili s ulice. Tako je Magnani naučila da igra za zahtjevnu pozorišnu publiku. „Pogledajte Marlona Branda pored nje [u filmu "The Fugitive Kind" iz 1960]. On je svjestan kamere, traži svjetlo, pravi grimase i prenaglašene izraze. Magnani za to ne mari; ona je neposredna. Ide ravno do publike.“
„Magnani je bila sposobnija (‘più brava’), ali Sophia Loren je fantazija o italijanskoj ženi. Ikona, san.“ – Flavio De Bernardinis
Mnoge scene u filmu "Rim, otvorenom grad" snimane su samo jednom, jer nije bilo dovoljno filmske trake za ponovljena snimanja. Magnani je rekla da nisu ni uvježbavali legendarnu scenu u kojoj Pina trči za nacističkim kamionom koji odvodi njenog Francesca, i biva pogođena u leđa. „Kod Rossellinija se nije uvježbavalo“, rekla je za časopis Arianna 1970. godine. „On je stvorio scenu. Izašla sam kroz ta vrata, i... bila sam prebačena nazad u vrijeme kad su mladiće odvodili... Odjednom, više nisam bila ja. Bila sam lik.“
Manje od godinu dana ranije, Teresu Gullace, majku petero djece trudnu šest mjeseci, ubio je nacistički vojnik u Rimu nakon što je mahnula svom zarobljenom mužu. U filmu, Francesco uzvikuje „Teresa“, u znak počasti. U to vrijeme, i sama Magnani je patila – njen sin je obolio od dječije paralize.
Nekonvencionalna zvijezda
Magnanina sposobnost da prenese tu sirovu bol na ekranu možda je jedan od razloga zašto je danas manje popularna u SAD-u nego druge legendarne italijanske glumice. „Anna je oličenje zemlje koja je iz rata izašla s hrabrošću da pokaže svoje rane“, kaže De Bernardinis. „Ubrzo nakon toga, Sophia Loren, Gina Lollobrigida i druge ‘maggiorate’ (‘bujne glumice’) predstavljaju Italiju koja želi zaboraviti rat. Italiju koja buja, puna obline, puna života.“
"Rim, otvoreni grad" postao je film s najvećom zaradom u Italiji te godine, i prvi neamerički film koji je u SAD-u zaradio više od milion dolara. Američka štampa ga je obožavala. The New York Times je pisao da Magnani ima „sposobnost da plače stvarnim suzama, da se smije pravim smijehom, da se žestoko svađa; da bude gromovita u bijesu, raskošno senzualna u ljubavi.“
Tennessee Williams je pokušao nagovoriti Magnani da glumi u njegovoj novoj predstavi na Broadwayu.Bila je to samo jedna od mnogih američkih ponuda koje je odbila. „Ova žena, Anna Magnani, zariva kandže pravo u srce“, rekao je.
„Sama činjenica da je postojala – uprkos tadašnjim standardima ljepote, uprkos teškoj životnoj priči – važna je za djevojku koja odluči da radi moj posao“ – Liliana Fiorelli
Ingrid Bergman je toliko voljela "Rim, otvoreni grad" da je pisala Rosselliniju – dodavši da su jedine italijanske riječi koje zna „Ti amo“. Rossellini, koji je tada bio partner s Magnani, krio je njihovu prepisku sve dok ona nije vidjela telegram od Bergman. Tada mu je, s ljubavlju, servirala tanjir špageta i pitala ga da li hoće da jede. Kad je odgovorio da hoće, rekla je: „Onda ih pojedi!“ – i bacila mu ih pravo u lice. Ovu epizodu prisjećaju se prijatelji i svjedoci; jedino što se mijenja u različitim verzijama priče je koja su tačno tjestenina jeli. Ukratko, Magnani je bila zastrašujuća. „Nije bila slatka, ni umirujuća“, kaže De Bernardinis.
Anna Magnani je glumila s Marlonom Brandom u filmu “The Fugitive Kind” iz 1960. godine – Brando je, navodno, bio zastrašen italijanskom glumicom (Izvor: Getty Images)
„Magnani je bila sposobnija, ali Sophia Loren je fantazija o italijanskoj ženi. Ikona, san“, kaže Vito Mancusi, profesor glume, za BBC tokom večere u Veneciji. Na pitanje s kojom bi radije večerao – s Loren ili Magnani – odgovara: „Sa Sophiom, naravno. Ona bi ovdje sjedila i nježno uživala u ovim malim školjkicama. U međuvremenu, Anna Magnani bi bila u stilu: ‘Gdje si me doveo? Šta je ovo mjesto? Je l’ ova hrana išta valja?’ Bila je teška.“
Možda je ovo jedan od razloga zašto je neke žene danas dive Magnani. Sviđa im se kako je govorila da kamera ne smije skrivati njene bore, jer „trebalo joj je cijeli život da ih napravi“. Učinila je podočnjake seksi. „Mrzila je konvencije, bila je slobodna, izuzetno slobodna“, kaže njena unuka Olivia. „Sama činjenica da je postojala, a da nije pristajala na kompromise, uprkos tadašnjim standardima fotogeničnosti, uprkos teškoj biografiji, važna je za djevojku koja odluči da radi moj posao“, kaže za BBC rimska glumica Liliana Fiorelli.
Koliko je Magnani bila važna, teško ju je definirati. Možda je to još jedan razlog zašto je ljudi van njene matične zemlje ne poznaju dobro. „Italija je postala muzej, ali Magnani je živa“, kaže De Bernardinis. „Ne možeš je uhvatiti, replicirati ili staviti u muzej.“
Kako bismo je onda trebali pamtiti? „Samo gledajte njene filmove“, kaže Olivia.
Upravo ove 2025. godine obilježava se 80. godišnjica kultnog ostvarenja s Annom Magnani u glavnoj ulozi, pod nazivom “Rim, otvoreni grad” .
federalna.ba/BBC