250. godišnjica od rođenja Jane Austen, priča o romanu "Ponos i predrasude"

Uglavnom mizeran, pa čak i "neoprostivo okrutan", čuveni romantični junak spisateljice Jane Austen nije ono što se čini, piše autor Sebastian Faulks u ekskluzivnom odlomku za Folio Society, povodom obilježavanja 250. godišnjice rođenja Jane Austen.

Fox se, dakako, referira na romantični roman "Ponos i predrasude" o manirima iz 1813. godine, koji je napisala kultna engleska književnica Jane Austen, prepoznatljiva po svojih šest romana, koji implicitno interpretiraju, kritiziraju i komentiraju englesko zemljoradničko stanovništvo s kraja 18. stoljeća. Austenine priče često istražuju ovisnost žena o braku u potrazi za povoljnim društvenim statusom i ekonomskom sigurnošću.

Roman "Ponos i predrasude" koji se dosljendo pojavljuje na vrhu popisa "najomiljenijih knjiga" među čitateljima i književnim znalcima, prati razvoj ličnosti Elizabeth Bennet, dinamične protagonistice knjige, koja uči o posljedicama brzopletih prosuđivanja i na kraju spoznaje razliku između površne dobrote i stvarne dobrote. Ovo klasično djelo je ispunjeno komedijom i njegov humor leži u iskrenom prikazu manira, obrazovanja, braka i novca za vrijeme ere Regency u Velikoj Britaniji.

U prerađenom tekstu Sebastiana Faulkesa za "Pride & Prejudice", u zbirci "Jane Austen: The Complete Novels" (Folio Society), navodi se da  "Ponos i predrasude" nije samo najpopularnija knjiga Jane Austen. To je jedan od najpoznatijih i najzabavnijih romana u engleskoj književnosti. Bio je po redu drugi od njenih velikih romana, nakon "Razuma i osećajnosti" iz 1811; i dalje ima mladalački sjaj u poređenju sa formalnim savršenstvom Emme ili ozbiljnošću Mensfield parka. Već dva stoljeća, čitatelji uživaju u likovima i komediji koju roman sadrži.

I nije slučajno što se baš ovog djela velike književnice odlučio prisjetiti Sebastian Faulks, jer riječ je o romanu gotovo neiscrpnog duha i šarma koji je preživio filmske i televizijske adaptacije, te manje ili više uspješne brojen pokušaje da ga se definira kao „bajku“ ili „romantičnu komediju“.

Čak će i čitatelj oprezan prema takvim pojmovima isprva možda prihvatiti roman doslovno: kao priču o dvoje ljudi predodređenih jedno za drugo, koji moraju prevladati jednu od zajedničkih mana da bi došli do sretnog završetka. Zatim ga je moguće prihvatitit kao komediju manira koja angažuje naše emocije, ali čija moralna jasnoća osigurava da likovi dobiju ono što zaslužuju.

Međutim, već od prve rečenice stvari nisu onakve kakvima se čine. Ona tvrdi da iznosi "istinu" koja očigledno nije tačna. Već drugi pasus je odmah pobija: nije bogati muškarac taj koji traži ženu, već majka  kćeri koja traži bogate muževe. Jane Austen ne samo da potkopava ustaljene društvene ideje, već podmeće i sopstvenu priču i pritom traži pomoć čitaoca u tom procesu.

“Od nas se traži da prihvatimo kako se duboko neznanje gospodina Darcyja o tome kako se treba ponašati može „popraviti“ duhovitom djevojkom”

Slava ovog romana prvenstveno leži u životnoj snazi njegovih likova, naročito Elizabeth Bennet, koja je jedna od najprivlačnijih junakinja u književnosti, oslanjajući se na vlastiti sud i životnu energiju uprkos često velikim preprekama. Ali bogatstvo čitateljskog iskustva sastoji se u mnogo više od samog navijanja za ovu živahnu mladu ženu. Ono se nalazi u višestrukim i često nedosljednim pripovjedačkim perspektivama koje Jane Austen koristi. Kao čitatelj postajete saučesnik u njima – ponekad i ne shvatajući to. Prednost ove metode je u tome što roman postaje zadovoljavajući na mnogo složenije načine nego što biste isprva očekivali s obzirom na njegov varljivo lagan ton; mana je ta što razigranost spisateljske virtuoznosti Jane Austen može stvoriti probleme u tumačenju.

Glavni od tih problema je lik Mr Darcy. Iskreno rečeno, on je tako grozan čovjek. Glavna nit njegove priče – glavna melodijska linija, da tako kažemo – jeste ta da je, kao siroče, nasljednik i stariji brat, bio previše tetošen i naučio je da na mnoge stvari i ljude gleda kao na „niže“ od sebe. Na kraju, ipak, zato što ima jasan pogled na društvo, velikodušan je sa svojim bogatstvom i ima dobro srce uprkos svom neugodnom ponašanju, potrebno je samo da se zaljubi u ženu koja ga ne tretira s podilaženjem, već kao ravnopravnog – i tada će sve biti u redu.

Matthew Macfadyen glumio je Darcyja zajedno s Keirom Knightley kao Elizabeth u filmskoj adaptaciji romana iz 2005. godine (Izvor: Alamy)

Iako je svakako primamljivo zamisliti arogantnog muškarca koji od nekoga iz niže društvene klase uči teške životne lekcije, to nije jedina verzija gospodina Darciya koju nam Jane Austen prikazuje. On je, takođe, i neoprostivo surov. „Da li ste očekivali da se radujem ništavnosti vaših veza?“ pita Elizabeth kada joj ponudi brak brak. I tu bi, zaista, trebalo da bude kraj priče. Darcyjeva nevoljka ponuda braka pokazuje manje samosvijesti nego ponuda Mr Collinsa nekoliko stranica ranije; ipak, od nas se traži da prihvatimo kako se Darcyjeva duboka neupućenost u to kako se treba ponašati može „popraviti“ duhovitom djevojkom.

Nedosljednost perspektive pomaže da likovi budu živopisni i uvjerljivi. Ne znamo tačno kako će Elizabeth izaći na kraj s narednim izazovom jer naš pristup njenim mislima nije stalan. Ona se nosi sa situacijama kao što to čine stvarni ljudi: impulsivno, nedosljedno i učeći usput. Promjenjiv način pripovijedanja omogućava nam da se osjećamo dijelom nepredvidivog procesa.

"Morbidna melanholija"

Osjećate da Jane Austen želi da prepoznate ove kontradiktorne osobine i sami donesete zaključke. Problem je, međutim, u tome što, kada jednom uđete u ovu igru tumačenja, osjećate se ovlaštenima da preispitujete i ne vjerujete čak ni glavnoj narativnoj liniji – posebno kada je riječ o Darcyju. Govori nam se da je on „pametan“, ali nema nikakvih znakova toga: njegovi govori su bez duha, a malo koja od njegovih radnji pokazuje razumijevanje drugih ljudi. Ključ za njegovo razumijevanje daje Bingley, prostodušan čovjek, ali onaj koji Darcyja poznaje već dugo. Bingley kao da sugeriše da je njegov prijatelj žrtva morbidnbe melanholije.

Imate osjećaj da Jane Austen želi da prepoznate ove kontradiktorne osobine i sami donesete zaključke. Problem je, međutim, što, kada se jednom uključite u ovu igru tumačenja, osjećate se ovlaštenim da preispitujete i ne vjerujete čak ni osnovnoj liniji priče – posebno kada je u pitanju Darcy. Govori nam se da je on "pametan", ali za to nema nikakvih dokaza: njegovi govori su bez duha, a malo koja njegova radnja pokazuje razumijevanje drugih ljudi. Ključ za njegovo ponašanje daje nam Bingli, jednostavan momak, ali neko ko Darcyja poznaje već dugo. Bingli kao da sugerira da je njegov prijatelj žrtva morbidne melanholije:

„Zaista ne poznajem strašniju pojavu od Darcyja, u određenim prilikama i na određenim mjestima; naročito u njegovoj kući, nedjeljom navečer kada nema šta da radi."

Velikodušno predlaže da Elizabethin ujak ide na pecanje na njegovom imanju u Pemberliju, ali sam nikada ne uzima štap u ruke.

Ponekad se čini kao da smo u opasnoj igri pogađanja s nadmoćnom inteligencijom – i to s nekim ko, kao pripovjedač, drži sve karte u svojim rukama.

Dobar dio Darcijevog ponašanja postaje razumljiviji ako ga posmatramo kao osobu koja pati od neke vrste kliničke depresije. Ne može se natjerati da bude uljudan ni u Netherfieldu, ni u Rosingsu, ni u Longbournu: njegova melanholična tišina jedina je konstanta u tim vrlo različitim kućama. Kako kaže njegov rođak, pukovnik Fitzwilliam (neka vrsta Darcyja s manirima)Elizabeti: „To je zato što ne želi sebi dati truda".

Sjetite se kako dolazi i sjedi u tišini u kući Bennetovih dok Bingli obnavlja udvaranje Jane ili mržnje prema samome sebi koju otkriva kad Elizabeth konačno postane njegova zaručnica, govoreći o grijesima iz prošlosti s kojima se mora suočiti:

„Bolna sjećanja se nameću, koja se ne mogu, niti bi se trebala odbaciti."

Colin Firth je stvorio kultnu verziju tmurnog lika u klasičnoj BBC-jevoj TV seriji iz 1995. (Izvor: Alamy)

Zabrinutost čitaoca leži u pitanju koliko Jane Austen zaista želi da sami donesemo zaključke o Darcyju. Ponekad se čini kao da smo u opasnoj igri nagađanja s nadmoćnom inteligencijom – s nekim ko, kao pripovjedač, drži sve karte u svojim rukama. Elizabeth, poznato je, promjenu svog stava prema Darcyju vezuje za trenutak kada ga prvi put vidi na imanju njegove velike kuće. Ni njena neznatiželjna sestra Jane, ni sama autorica, ne traže od nje da da ozbiljniji odgovor. Elizabeth ne koristi riječ „ljubav“ da opiše svoja osjećanja sve dok ne postanu zaručeni.

Da li Elizabeth zaista voli Darcyja?

Tako se u završnim stranicama romana otvara nova napetost. Da li je Elizabeth zaista zaljubljena u Darcyja i može li s njim biti sretna? Brak bi, praktično gledano, trebao funkcionirati sasvim dobro. On ima kuću i novac; ona ima duhovitost i energiju. Ona će mu dati životnu iskru koja mu nedostaje; on će njoj pružiti stabilnost i društveni status koji njena hrabrost i inteligencija zaslužuju. Ali, savremeni čitalac želi da zna: da li ga ona zaista voli? Kako bi iko mogao voljeti čovjeka koji njenu porodicu smatra „odvratnom“ i „neprihvatljivom“?

Za odgovore, trebali bismo pogledati šta je to što uopće pokreće Elizabeth prema Darcyju. Čini se da je to stid koju osjeća nakon što je pogrešno obaviještena o onome što se dogodilo između Darcyja i Wickhama. U Elizabethinom osjećaju stida snažno je prisutan klasni element: nije uspjela da shvati, niti da nasluti, kako se ponašaju „otmjeni“ ljudi; osjeća da je njeno ogorčenje bilo „nižeklasno“ na ponižavajući način. Toliko želi da ispravi grešku i povrati svoje samopoštovanje da je spremna čak i da zanemari činjenicu da je Darcy sebično pokušao da uništi sreću Jane – osobe koju najviše voli.

Jack Lowden će glumiti zajedno s Emmom Corrin u Netflixovoj adaptaciji romana Ponos i predrasude, koja bi trebala biti prikazana 2026. godine (Izvor: Getty Images)

Šta još može natjerati Elizabeth da zavoli takvog čovjeka? Pa, možda je tu osjećaj da ga može majčinski njegovati ili „izliječiti“ od njegove melanholije, iako se već nazire da je iznervirana kada ga prekori: „Ali reci mi, zašto si došao u Netherfield? Zar je to bilo samo da bi jahao do Longbourna i osjećao se neugodno?“

Potrebna je čudesna intervencija – ona Lady Catherine de Bourgh – da bi Elizabeth napokon otišla Darcyju.

A ipak, u završnim scenama, ritam Elizabethinog govora je pun ljubavi; u posljednjim stranicama jasno se osjeća podton emocija. Ono što čini kraj knjige tako upečatljivim jeste to što to oslobađanje osjećaja djeluje u neskladu sa stvarnim činjenicama situacije. Gospodin Bennet izražava sumnju u ime svih nas:

"Sada ti dajem svoj pristanak, ako si odlučna da ga uzmeš. Ali dozvoli mi da ti savjetujem da još jednom dobro razmisliš. Znam kakva si, Lizzy."
To jeste pristanak, ali nije blagoslov.

Mislim da je pošteno reći da su ove dvosmislenosti namjerne, i da je ideja o Darcyju kao romantičnom vitezu zapravo zabluda čitaoca, a ne namjera spisateljice. Elizabethina nelagoda zbog nesporazuma s Wickhamom dijelom je klasno poniženje; ali šta je loše u tome da društvena sramota bude prvi okidač za njena nova osjećanja prema Darcyju? To je bio svijet u kojem su takve stvari imale ogromnu težinu. Možda je Elizabeth, na kraju, svjesna Darcyjevih ograničenja i jednostavno je „dovoljno zaljubljena“ u njega; između njih očito postoji fizička privlačnost koja će se dalje razvijati; a ono što možda nedostaje u ljubavi može se nadoknaditi praktičnim razlozima – u smislu da je brak najugodniji način da se izbjegne oskudica.

A i Darcy pravi kompromis: umjesto da ima živahnu ljubavnicu koja bi mu pružala životnu energiju kao da je lijek na recept, zauvijek se veže za čitav haotični svijet Bennetovih. To je prilično tačan odraz onoga kako su stvari tada izgledale u svijetu Jane Austen. Motivi su pomiješani; sve je više kompromitovano nego što se na prvi pogled čini. Brak je 1813. bio prljav i složen posao.

Način na koji Jane Austen ostavlja čitatelju prostor za lične pretpostavke djeluje i hrabro i ispred svog vremena; a sumnja da je dio te slobode možda dat nesvjesno, nimalo ne umanjuje uzbuđenje koje čitanje ove knjige donosi. Možemo se ne slagati oko likova, ali ono što se čini neupitnim jeste da su ovi ljudi stvarni. Bez obzira na to kako reagujemo na njih – a kod većine se ta reakcija mijenja kroz godine – porodica Bennet i njihovi prijatelji ostaju jednako živi, frustrirajući i zanimljivi kao i bilo ko koga poznajemo u stvarnom životu.

Upravo ta intenzivna živost likova učinila je da knjiga "Ponos i predstasude" bude voljena već 200 godina – „To će biti sasvim dovoljno, dijete. Već si nas dovoljno dugo zabavljala“ – i vjerovatno će biti voljena još 200 godina.

Roman "Ponos i predrasude" postao je jedan od najpopularnijih romana u engleskoj književnosti s više od 20 miliona prodanih primjeraka i nadahnuo brojna ostvarenja u savremenoj literaturi. 

federalna.ba/BBC